Globalizacija nije donijela željene rezultate

(23. listopada 2006. – RV) O globalizaciji i siromaštvu raspravljalo se na V. konferenciji koju je Papinsko sveucilište 'Urbanianum' 19. listopada organiziralo u cast enciklike „Centesimus Annus“ Ivana Pavla II. Rijec globalizacija priziva iznevjerenu nadu siromašnih zemalja koje su ostale siromašne, ili su se cak više udaljile od sve bogatijeg industrijaliziranoga svijeta. Osvrnuvši se na ucinke globalizacije u razgovoru za našu radio postaju, nadbiskup Silvano Tomasi, stalni predstavnik Svete Stolice pri Ujedinjenim narodima u Ženevi, kazao je kako nije provedena raspodjela dobara koja je proizvelo tržište. Trebamo usvojiti pravila i sklopiti multilateralne ugovore za sve zemlje, a ne samo za one koje imaju vecu politicku moc i stoga, na neki nacin, u svoju korist stvaraju norme. Vec je papa Ivan Pavao II. govorio kako po sebi globalizacija nije ni dobra ni loša, nego ovisi o tome kako cemo s njom postupati. Sada imamo problema: Svjetska trgovinska organizacija je nemocna jer Sjedinjene Americke Države i Europska unija ne uspijevaju postici dogovor oko potpore poljodjelstvu, a poljodjelstvo je za zemlje u razvoju glavni izvor dobiti. Milijarde ljudi živi od poljodjelstva; ako nisu sa svojim proizvodima konkurentni na medunarodnome tržištu, jasno je kako ne mogu napredovati – kazao je nadbiskup. Na upit tko su u današnjem svijet pravi siromasi, kazao je kako milijarda ljudi živi s manje od dolara na dan. Protiv takvoga siromaštva trebaju se boriti medunarodne institucije, a Crkva ih treba podupirati u toj borbi. Ali, postoji i druga strana medalje, primijetio je nadbiskup Tomasi. Obilje tehnologije ponekad prouzrokuje izolacijski mehanizam. Riskiramo, dakle, zanemariti meduljudske odnose jer smo zatrpani obiljem tehnološke mehanike i informacijama. Uz osjecaj izolacije pojavilo se gubljenje nade. Ako promatramo europsku stvarnost, vidimo kako unatoc velikome blagostanju postoji strah od radanja djece, odnosno strah od buducnosti – istaknuo je nadbiskup i dodao kako je radanje djece uživanje u životu, odnosno gledati radost i kontinuitet samoga života s talentima i kreativnošcu koje u sebi sadrži. Dakle, moramo nauciti biti zadovoljni, neovisni o uvjetovanju konsumizma ili prohtjeva tehnologije, a možda cemo s jednostavnijim nacinom života otkriti njegovu duhovnu i humanu dimenziju, radost i spokoj. To ce pridonijeti blagostanju siromašnih zemalja, jer ce poduprijeti njihov ulazak na svjetsko tržište – zakljucio je nadbiskup.