Uz liturgijska citanja XXIX. nedjelje kroz godinu razmišlja vlc. Mario Geric
“Ta nemamo takva Velikog svecenika koji ne bi mogao biti supatnik u našim slabostima,
nego poput nas iskušavana svime, osim grijehom“, zakljucak je koji nam kao jednu od
mogucih sinteza ovonedjeljnih liturgijskih citanja nudi vrlo kratak odlomak iz poslanice
Hebrejima. Slika je to i ideja Boga, Krista i njegovog mesijanskog poslanja posve
u suprotnosti s onim što bismo kao ljudi, kao bica potrebna necije zaštite i brige
od Boga ocekivali i tražili. Izlaz iz svoje problematicne situacije, iz problema koji
nas muce i podcinjavaju rado volimo vidjeti u nekome tko ce se postaviti nad cijelu
situaciju, u nekome tko ce znati dominirati i nadvladati. Rijetko pomišljamo da netko,
tko dijeli iste probleme, netko tko je i sam pogoden boli i patnjom može biti adekvatan
odgovor na naša traženja. No, u ovoj nam upucenoj rijeci rješenje želi doci iz posve
razlicitog ambijenta. Odgovor na covjekov vapaj dolazi iz iste, identicne situacije
u kojoj se i sam nalazi; iz boli, patnje, poniženja i uvrijede. Bog u Kristu, slugi
– patniku kako ga u svojoj viziji vidi prorok Izaija, želi pokazati koliko je blizak
u svakoj ljudskoj situaciji pa i u onim marginalnim. Bogu je stalo ne samo da sucutno
prati svoje stvorenje vec da isti put s njime podijeli i proživi. Takvoga Boga ne
možemo prepoznati i prihvatiti, osim ako i sami nismo pili iz iste caše trpljenja
i poniženja. Takvoga Boga prepoznaje i prihvaca prorok Izaija (odnosno Drugi Izaija)
u iskustvu zarobljenoga i deportiranog izraelskog naroda u Babilon. Istoga takvog
Boga, u slicnom iskustvu progonstva i zarobljeništva, upoznao je i anonimni pjesnik
kojega u svojoj knjizi „Arhipelag gulaga“ citira veliki ruski književnik Solženicin.
Taj pjesnik, prošavši i preživjevši pakao ruskog gulaga piše: „Tko ce mi ukrasti takvoga
Boga koji je morao umrijeti ne samo da poništi grijehe ljudi, nego i da proživi njihove
patnje.“ Boga koji ne samo da je sucutan sa svojim stvorenjem, gledajuci njegovu bol
i patnju iz nebeskih visina, vec Boga koji, po poslanju svojega Sina dijeli to iskustvo
s covjekom, nadasve iskustvo bespomocnosti. U Kristu tako nije objašnjena i protumacena
stvarnost patnje i poniženja, ali biva podijeljena s covjekom i osvijetljena novim
svjetlom u kojem se nazire smisao ma kako i koliko pojedini trenutak bio mucan, nepodnošljiv
i taman. Prihvatiti tu istinu i takvoga Boga, koji se u ovim zadnjim poglavljima Markova
Evandelja koje ovih nedjelja citamo upucuje prema Jeruzalemu da bi se konacno predao
u smrt i tako ispunio svoje poslanje sluge pravednika, opravdao mnoge i njihovu krivicu
preuzeo na sebe jest Isusov odgovor na traženje dvojice brace koji ocito nisu razumjeli
narav tog mesijanskog poslanja. Ocito, velicina i ugled Kristovih ucenika nije pitanje
položaja koji izmedu njih netko ima vec sposobnosti suobliciti se toj Kristovoj dimenziji
sluge i patnika, znati se staviti u služenje drugima i biti cvrst i pouzdan oslonac
u trenucima kada je covjeku najteže.