Govor Svetoga Oca u Veroni

(19. listopada 2006. – RV) Papa Benedikt XVI. danas je dopodne, oko 9 sati i 45 minuta stigao u Veronu, u prigodi IV. nacionalnog kongresa Crkve u Italiji, na kojemu je, pred 2700 izaslanika održao dug govor. Sveti ce se Otac u Vatikan vratiti veceras, nakon euharistijskoga slavlja na veronskome stadionu Bentegodi. U govoru je papa Benedikt XVI. pozvao talijanske katolike da budu istinski svjedoci Uskrsloga, te na taj nacin i donositelji radosti i kršcanske nade u svijetu, vracajuci kršcanskoj vjeri puno pravo u društvu u kojemu se Bog sve više iskljucuje iz javnoga života. Papa je, osim toga, potaknuo na obrazlaganje vjere uz blagost i poštovanje, te onom nježnom snagom koja proizlazi iz sjedinjenja s Kristom. Istaknuvši središnji položaj uskrsloga Krista, tog odlucnog „skoka“ prema duboko novoj dimenziji života za cijelu ljudsku obitelji, povijest i cijeli svijet, Sveti je Otac kazao kako je Njegovo uskrsnuce bilo poput eksplozije svjetla, odnosno eksplozije ljubavi koja razrješuje okove grijeha i smrti. Osvrnuvši se nadalje na kršcansku „novost“ koja je pozvana promijeniti svijet, Papa je istaknuo kako se naš poziv i naša zadaca kao kršcana sastoji u suradnji kako bi se uistinu ispunilo, u svakodnevnoj stvarnosti našega života, ono što je Duh Sveti poduzeo u nama s Krštenjem: pozvani smo, naime, postati nove žene i novi muškarci, kako bismo mogli biti istinski svjedoci Uskrsloga, i na taj nacin i donositelji kršcanske radosti i nade u svijetu, i konkretno u zajednici ljudi u kojoj živimo – istaknuo je Sveti Otac. Govoreci posebice o stanju u Italiji, govorio je o nevoljama Zapada na kojemu vlada kultura koja bi se željela nametnuti kao univerzalna i samodostatna, o novome valu prosvjetiteljstva i laicizma, i za koji racionalno vrijedi samo ono što se može iskusiti i proracunati. Bog je tako iskljucen iz kulture i javnoga života, - primijetio je Papa – a vjera u Njega postaje sve teža, i to zbog toga što živimo u svijetu koji se gotovo uvijek prikazuje kao naše djelo. Tako se došlo do istinskoga preokreta polazišta ove kulture koja je zahtijevala vracanje središnjega položaja covjeka i njegove slobode – napomenuo je Sveti Otac te dodao kako je ova kultura obilježena velikim nedostatkom nade, ali i vrlo velikom i uzaludno skrivenom potrebom za istom.
Pozvavši nadalje na nadu i kršcansko svjedocenje, Sveti je Otac govorio o Crkvi, toj vrlo živoj stvarnosti, te o velikom nastojanju oko evangelizacije i kateheze, usmjerenome posebice prema novim naraštajima i obiteljima. Istaknuvši nedostatke racionalnosti zatvorene u samu sebe i previše individualisticke etike, Sveti je Otac napomenuo kako se, konkretno, osjeca ozbiljna opasnost od odvajanja od kršcanskih korijena naše civilizacije. Naše ponašanje stoga ne treba nikada biti poput onoga koji se odrice i okrece samome sebi. Valja, naprotiv, održati živim naš dinamizam, i ako je moguce, povecati ga; treba se s pouzdanjem otvoriti novim odnosima i ne zanemariti energije koje mogu doprinijeti kulturnome i moralnome rastu Italije. Na nama je – ali ne s našim jadnim snagama, vec snagom koja dolazi od Duha Svetoga – dati pozitivne i uvjerljive odgovore na ocekivanja i pitanja naših ljudi. Sveti se Otac u nastavku osvrnuo na teme o kojima se razgovaralo na skupu, te istaknuo kako je kršcanstvo otvoreno za sve ono pravedno, istinsko i cisto u kulturama i civilizacijama, za ono što raduje, tješi i osnažuje naš život. Kristovi ucenici prepoznaju i rado prihvacaju istinske vrednote kulture našega doba, kao što su znanstvena spoznaja i tehnološki razvoj, ljudska prava, vjerska sloboda i demokracija. Medutim, ne zanemaruju i ne podcjenjuju onu opasnu krhkost ljudske naravi koja je prijetnja za ljudski hod u svakome povijesnom kontekstu, i posebno, ne zanemaruju unutarnje napetosti i kontradikcije našega doba. Zbog toga evangelizacija nije nikada jednostavno prilagodavanje kulturama, nego je uvijek i procišcavanje, hrabri rez koji postaje sazrijevanje i ozdravljenje, otvaranje koje omogucuje rodenje za ono „novo stvorenje“ (2 Kor 5,17; Gal 6,15) koje je plod Duha Svetoga.
Papa je govorio i o susretu s Kristom kao dogadaju koji se, i u sadašnjem ljudskom i kulturnom kontekstu, izražava prije svega u odnosu prema razumu, koji je omogucio moderne znanosti i tehnologije. Na tim temeljima postaje takoder ponovno moguce proširiti prostore naše racionalnosti, ponovno ju otvoriti velikim pitanjima istine i dobra, medusobno povezati teologiju, filozofiju i znanosti, u punome poštovanju njihovih vlastitih metoda i njihove uzajamne samostalnosti, ali i u svijesti o nerazdvojnome jedinstvu koje ih povezuje – kazao je Sveti Otac te napomenuo kako ljudsko bice, s druge strane, nije samo razum i inteligencija, nego u sebi nosi potrebu za ljubavlju, biti voljeno i voljeti. Stvoritelj neba i zemlje, jedini Bog koji je izvor svakoga bica, osobno ljubi covjeka, voli ga i želi da i on Njega voli. (…) Njegova se ljubav pokazuje bogata neiscrpnom vjernošcu i milosrdem, to je ljubav koja prašta iznad svih granica – kazao je Sveti Otac. Moramo biti uvijek spremni dati odgovore svakome tko nas pita o razlozima naše nade – kazao je Papa podsjetivši na temelj na kojemu se odvija ovaj crkveni skup, odnosno na Prvu Petrovu poslanicu. Trebamo odgovoriti nježno i s poštovanjem, onom blagom snagom koja proizlazi iz jedinstva s Kristom. Istaknuvši nadalje kako je glavni put za evangelizaciju onaj koji sjedinjuje istinu i ljubav, Sveti je Otac govorio o važnosti odgoja u prijenosu vjere, te izrazio zadovoljstvo s odgojnim i obrazovnim radom pojedinih Crkvi u Italiji, kao i s karitativnim radom. Vrlo je važno da sva ova svjedocanstva milosrda uvijek ocuvaju visokim i svijetlim svoj specifican izgled, hraneci se poniznošcu i pouzdanjem u Gospodina, održavajuci se slobodnima od ideoloških utjecaja i stranackih simpatija, te ponajviše, mjereci vlastiti pogled prema Kristovome pogledu. Važno je, dakle, prakticno djelovanje, ali još je važnije naše osobno sudjelovanje u potrebama i patnjama bližnjih. Na taj nacin milosrde Crkve cini vidljivom Božju ljubav u svijetu – kazao je Sveti Otac, te se na koncu osvrnuo na izazove koji pozivaju kršcane na zalaganje, a medu kojima je zalaganje u borbi protiv ratova, terorizma, gladi i žedi, kao i epidemija, zatim na zaštitu života od samoga zaceca, te promicanje obitelji temeljene na braku.