Eutanazija kamen spoticanja za talijansku politiku

U Italiji je žarištu zbivanja žucna rasprava o eutanaziji. Predsjednik države Giorgio Napolitano, primivši pismo u kojem jedan bolesnik, zbog mišicne distrofije, traži da mu se okonca život, pozvao je Parlament da se ozbiljno pozabavi pitanjem eutanazije. Kao i uvijek, politicke snage su zauzele oprecna stajališta. Suceljava se oporba s vladinom koalicijom. Problem je što vladu podržavaju neke stranke koje se nadahnjuju na katolickim nacelima, barem se izjašnjavaju katolicima; tako je predsjednik Senata Franco Marini, izjavio kako eutanazija nije sastavni dio njegovoga rjecnika, a može raspravljati o takozvanoj biološkoj oporuci, dok su predsjednik zastupnickoga doma Fausto Bertinotti, i brojni uglednici lijevoga centra, izjavili kako ne treba dopustiti da predsjednikov apel padne u prazno. Istini za volju, treba reci kako predsjedniku pristižu apeli u suprotnome smislu i drugih terminalnih bolesnika, odnosno puni volje za životom, ali im mediji ne pridaju veliku pozornost; dakle, jasno je što mediji žele. O problemu se ocitovao biskup Elio Sgreccia, predsjednik Papinske akademije za život rekavši: „Život je dar Božji, on je nezaobilazno dobro za svakoga. Društvo koje se boji trpljenja, riskira udaljiti se od vjere.“Društvu ili pojedincima dati to pravo jest uciniti apsurd, cin samouništenja; ne samo života nego i slobode, jer se zna da je život korijen slobode: treba biti živ kako bi mogao biti slobodan. Jasno je da svom snagom misli, ljubavlju prema covjeku i poštivanjem njegove velicine, dostojanstva, prepoznajuci u svakom covjeku sliku Božju, isticemo da bolesniku treba omoguciti najbolju terapiju, apsolutnu pozornost, svu mogucu lijecnicku njegu; terapije trebaju biti proporcionalne i ne nadahnute na terapijskoj upornosti, nego na poštivanju naravne smrti i velicanstva bolesnikova dostojanstva, koji u sebi nosi sliku Božju – pojasnio je biskup Elio Sgreccia.
Osvrnuvši se s medicinskoga gledišta na problem eutanazije u razgovoru za našu radio postaju Antonio Spagnolo, docent bioetike na katolickome sveucilištu 'Sacro Cuore' u Rimu kazao je kako je jedno eutanazija, odnosno namjerno izazivanje smrti sredstvima koja ju odreduju, a drugo je pak zahtijevati da se prestane s neproporcionalnim pothvatima, veoma skupim koji ne mogu pridonijeti lijecenju bolesti, nego naprotiv otežavaju ionako teško stanje prijececi naravnu smrt, to je drugo poglavlje, a to je obustava terapijske upornosti. Društvo i medicina moraju postaviti problem ogranicavanja terapijske upornosti, ali ne zasigurno problem odredivanja može li osoba slobodno odluciti oduzeti si život, ili zahtijevati da joj drugi, služeci se prikladnim sredstvima, u tome pomogne – istaknuo je profesor.
Na upit našega novinara što može uciniti lijecnik pred teškim bolesnikom, kazao je kako mu treba pomoci i onda kad je jedva što moguce napraviti za njegovo ozdravljenje, lijecnikova je zadaca pratiti bolesnika kako bi mu posljednji trenutci bili podnošljiviji, to je sastavnica lijecnickoga zvanja. Lijecnik treba ocitovati svoju solidarnost ublažavajuci bol. Bolesnik ne smije trpeci živjeti posljednje trenutke. Zatim postoji cjelovita potpora s ljudskoga, vjerskog i psihološkog gledišta; eutanazija je protivna znanstvenom istraživanju, protivna je medicini jer nudi površno rješavanje problema o kojemu medicina, naprotiv, veoma puno razmišlja, toliko da je ustanovila posebnu disciplinu, onu o palijativnoj njezi – kazao je lijecnik i dodao kako bolesnik koji zahtijeva smrt paradoksalno stavlja u krizu, odnosno uništava sam temelj svoje slobode. Postoji granica zahtjevima bolesnika kao što je lijecnik ogranicen ciniti nešto što bolesniku može škoditi. Oduvijek je Svjetska zdravstvena organizacija odredila i upozorila kako lijecnik nikada ne smije biti uzrocnik smrti – zakljucio je profesor Spagnolo.
Ne smije se proizvoljno raspolagati vlastitim životom. Covjek nije sam, njegov je život neprestano komuniciranje s drugima, stoga ne može sam odluciti – okoncati ili ne – vlastiti život. Tako nas Crkva poucava. Govoreci o eutanaziji u razgovoru za našu radio postaju nadbiskup Bruno Forte, teolog, kazao je kako Crkva ima ideju o covjeku kao bicu stvorenom za zajedništvo, za drugoga, a to znaci da njegov život nije privatno vlasništvo, nego je primljeni dar koji treba živjeti u punini, u darivanju drugima. Viziju covjeka koja je temelj ne samo kršcanstva nego i svakoga vjerskog i duhovnoga poimanja na svijetu možemo sažeti u ovu izreku: „Covjek nije sam i upravo stoga jer nije sam, covjek ne može raspolagati s nekim apsolutnim vrednotama koje su sastavnice njegove cjelovitosti, njegova dostojanstva; život svakoga ljudskog bica jest svet i treba ga poštivati od samog pocetka do zadnjeg casa.“
Na upit kako se nevjernik treba postaviti pred eutanazijom, kazao je kako se osobna sloboda nikada ne poistovjecuje s mogucnošcu ili voljom proizvoljnoga raspolaganja svime. Postoje apsolutne vrednote koje svi, vjernici i nevjernici, trebaju poštivati; kao što za sve vrijedi nacelo „ne ubij“ u odnosu na tudi život, to vrijedi i u odnosu na vlastiti život, jer je život apsolutno dobro na kojemu se zasniva ljudski, gradanski suživot, sposoban izgraditi istinite veze. Ugroziti ovo nacelo, pa i za onoga tko ne vjeruje, znaci minirati u temelju vrednotu ljudskoga suživota – istaknuo je nadbiskup i dodao kako treba dostojanstveno živjeti patnju, prihvatiti je kao školu i kao iskustvo u kojem se izražava osoba, to je najviše što se može poželjeti i s laickoga gledišta. Vjerska vizija tome pridaje nešto što je puno vece i dublje. Patnja se više ne živi u samoci, živi se u zajedništvu s Bogom koji je iz ljubavi prema nama postao patnik – zakljucio je nadbiskup Forte.