U Vatikanu se u organizaciji Papinske akademije za zanositi održao medunarodni seminar
na temu 'Znakovi smrti'
U Vatikanu se u organizaciji Papinske akademije za zanositi održao medunarodni seminar
na temu 'Znakovi smrti'; rijec je o kriterijima znanstvene zajednice za ustanovljenje
smrti. Na seminaru je sudjelovalo 30 strucnjaka iz cijeloga svijeta: neurolozi i drugi
strukovni lijecnici, teolozi i filozofi. Pitanje utvrdivanja smrti vec odavno muci
znanstvenu zajednicu, otkad su suvremeni instrumenti omogucili održavati na životu
osobu cije srce još kuca i drugi organi funkcioniraju, a mozak je neizljeciv. Govoreci
o sigurnosti znakova smrti u razgovoru za našu radio postaju neurolog Paolo Maria
Rossigni, profesor na rimskom sveucilištu 'Campus-Bio-medico', kazao je kako bi svi
u medicini željeli imati apsolutnu sigurnost. Moderni instrumenti i metodike omogucuju
95 postotnu sigurnost. Naravno da to ne može zamijeniti lijecnika; dijagnoza cerebralne
smrti pregledavajuci bolesnika na osnovi postojecih ili nepostojecih znakova ostaje
lijecnicka ovlast, ali lijecnik treba iskoristiti instrumente u okolnostima sumnje,
kad treba ipak sacekati, svjestan opasnosti da bi mogao kompromitirati organe koji
bi se mogli darovati za spašavanje života, ili pak prebrzo intervenirati kad je još
upitna dijagnoza smrti – istaknuo je profesor. Na upit može li odredivanje moždane
smrti ukloniti terapeutsku upornost, kazao je kako su ta dva velika razloga prisilila,
pocevši od pedesetih, šezdesetih godina prošloga stoljeca, medunarodnu znanstvenu
zajednicu uvesti i postupno prihvatiti pojam cerebralne smrti. S jedne strane, identificirati
potencijalne donatore za presadivanje organa, s druge pak prijevremeno identificirati
obzirom na danu definiciju vec umrle osobe, kada bi svaki lijecnicki zahvat znacio
terapeutsku upornost, bez ikakve koristi za spašavanje osobe – primijetio je neurolog
Rossigni. Na primjedbu našega novinara kako je terapeutska upornost navela brojne
osobe na odobravanje eutanazije, kazao je kako se kad je rijec o covjeku nalazimo
u središtu dviju suprotstavljenih okolnosti, u kojima moramo imati apsolutno cisto
i jasno stajalište. S jedne strane, oni koji ne žele terapeutsku upornost, jer ne
poštuje dostojanstvo ljudske osobe, i opcenito bolesnikove rodbine. S druge pak oni
koji u tim procedurama vide kracenje vremena, kako bi manje potrošili novca, dakle
manje ulagati u lijecnicku njegu, na neki nacin, ukloniti što prije veoma slabe osobe
kako bi zaslužili pozornost, a takoder i ulaganja društva – zakljucio je profesor.