2006-09-25 09:02:49

U Vatikanu se u organizaciji Papinske akademije za zanositi održao medunarodni seminar na temu 'Znakovi smrti'


U Vatikanu se u organizaciji Papinske akademije za zanositi održao medunarodni seminar na temu 'Znakovi smrti'; rijec je o kriterijima znanstvene zajednice za ustanovljenje smrti. Na seminaru je sudjelovalo 30 strucnjaka iz cijeloga svijeta: neurolozi i drugi strukovni lijecnici, teolozi i filozofi. Pitanje utvrdivanja smrti vec odavno muci znanstvenu zajednicu, otkad su suvremeni instrumenti omogucili održavati na životu osobu cije srce još kuca i drugi organi funkcioniraju, a mozak je neizljeciv. Govoreci o sigurnosti znakova smrti u razgovoru za našu radio postaju neurolog Paolo Maria Rossigni, profesor na rimskom sveucilištu 'Campus-Bio-medico', kazao je kako bi svi u medicini željeli imati apsolutnu sigurnost. Moderni instrumenti i metodike omogucuju 95 postotnu sigurnost. Naravno da to ne može zamijeniti lijecnika; dijagnoza cerebralne smrti pregledavajuci bolesnika na osnovi postojecih ili nepostojecih znakova ostaje lijecnicka ovlast, ali lijecnik treba iskoristiti instrumente u okolnostima sumnje, kad treba ipak sacekati, svjestan opasnosti da bi mogao kompromitirati organe koji bi se mogli darovati za spašavanje života, ili pak prebrzo intervenirati kad je još upitna dijagnoza smrti – istaknuo je profesor.
Na upit može li odredivanje moždane smrti ukloniti terapeutsku upornost, kazao je kako su ta dva velika razloga prisilila, pocevši od pedesetih, šezdesetih godina prošloga stoljeca, medunarodnu znanstvenu zajednicu uvesti i postupno prihvatiti pojam cerebralne smrti. S jedne strane, identificirati potencijalne donatore za presadivanje organa, s druge pak prijevremeno identificirati obzirom na danu definiciju vec umrle osobe, kada bi svaki lijecnicki zahvat znacio terapeutsku upornost, bez ikakve koristi za spašavanje osobe – primijetio je neurolog Rossigni.
Na primjedbu našega novinara kako je terapeutska upornost navela brojne osobe na odobravanje eutanazije, kazao je kako se kad je rijec o covjeku nalazimo u središtu dviju suprotstavljenih okolnosti, u kojima moramo imati apsolutno cisto i jasno stajalište. S jedne strane, oni koji ne žele terapeutsku upornost, jer ne poštuje dostojanstvo ljudske osobe, i opcenito bolesnikove rodbine. S druge pak oni koji u tim procedurama vide kracenje vremena, kako bi manje potrošili novca, dakle manje ulagati u lijecnicku njegu, na neki nacin, ukloniti što prije veoma slabe osobe kako bi zaslužili pozornost, a takoder i ulaganja društva – zakljucio je profesor.








All the contents on this site are copyrighted ©.