Nagovor Benedikta XVI. pred bavarskim znanstvenicima

Sveti se Otac u velikoj sveučilišnoj dvorani u Regensburgu, u utorak u 17.00 sati susreo s predstavnicima svijeta znanosti iz Bavarske i kao profesor održao predavanje o odnosu vjere i razuma, te o temeljnoj ulozi susreta između činjenice kršćanstva i grčke filozofije. Hrabrost je u otvaranju širini razuma, a ne u odbacivanju njegove veličine – čak i pored stvarnosti koju je donijela Božanska objava, pred stvarnošću Evanđelja i osobe Isusa Krista. Sveti je Otac predavanje započeo navodeći razgovor između bizantinskoga cara Emanuela II. Paleologa i učenoga Perzijanca o kršćanstvu i islamu te o njihovim istinama. Njihov se dijalog odnosi na strukture vjere sadržane u Bibliji i u Kuranu, o slici Božjoj i čovječjoj, te slijedom toga o odnosu triju Zakona: Starom zavjetu, Novom zavjetu i Kuranu. U razgovoru se car posebno osvrće na sveti rat. Car je pojasnio kako je širenje vjere putem nasilja nerazumno, jer je nasilje suprotno Božjoj naravi. Prema muslimanskome učenju, naprotiv, Bog je apsolutno transcendentan. Njegova volja nije vezana uz nijednu našu kategoriju, pa čak niti onu razumsku. Sveti Otac polazi od teksta jednog sljedbenika islama koji tvrdi da Bog nije vezan ni svojom riječju, te da Ga ništa ne može obvezati da nama objavi istinu.
Benedikt XVI. osjeća dobro aktualnost problema islama danas. Ali se zaustavlja na unutarnjim teškoćama europske misli koje ju uvelike oslabljuju. Ta nas dilema danas izravno dotiče. Uvjerenje da je djelovanje protiv razuma u suprotnosti s Božjom naravi, je li to samo grčka misao ili vrijedi uvijek kao takva?, primijetio je Sveti Otac. Držim da se u ovoj točki očituje duboko slaganje između onoga što je grčko, u dobrome smislu, i onoga što pripada vjeri u Boga, utemeljenoj na Svetome pismu... „ U početku bijaše Logos – Riječ. Logos znači razum i riječ – razum koji je stvarateljski i sposoban objaviti se ali, upravo, kao razum... U početku bijaše Logos, a Logos je Bog, kaže nam Evanđelist. Susret između grčke misli i biblijskoga navještaja nije neki puki slučaj.
Polazeći od intimne naravi kršćanske vjere i istovremeno od naravi helenističke misli već stopljene s vjerom, car Emanuel je mogao reći: Ne djelovati s logosom protivno je Božjoj naravi.
Benedikt XVI. je svjestan napetosti u kršćanskoj misli tijekom stoljeća ali je istaknuo: u kontekstu s tim, vjera Crkve uvijek se držala uvjerenja da između Boga i nas, između njegova vječnoga stvarateljskog Duha i našega stvorenog razuma postoji istinita analogija,... Bog uistinu božanski jest onaj Bog koji se očitovao kao logos i kao logos je djelovao i djeluje pun ljubavi prema nama. Netom spomenuto uzajamno unutarnje približavanje, koje se zbilo između biblijske vjere i propitivanja na filozofskoj razini grčke misli, činjenica je odlučne važnosti ne samo s gledišta povijesti religija, nego i s gledišta opće povijesti – činjenica koja nas i danas obvezuje. Prihvaćajući ovaj susret, ne iznenađuje što je kršćanstvo, unatoč njegovim počecima i ponekom važnom razvoju na Istoku, na koncu u Europi našlo svoj povijesno presudni otisak. To možemo izraziti obratno: ovaj susret, kojemu se poslije pridružuje baština Rima, stvorio je Europu i ostaje temelj onoga što se, s pravom, može zvati Europa.
Tezi da je grčka baština, kritički pročišćenja, sastavni dio kršćanske vjere, suprotstavlja se zahtjev dehelenizacije kršćanstva – zahtjev koji se od početka modernoga doba sve više nameće teološkom promišljanju. Papa je analizirao tri vidika programske dehelenizacije. Pvi se vidik pojavio s temeljnim postulatima Reforme u XVI. stoljeću. Uzimajući u obzir teološke škole, reformatori su se našli pred sistematizacijom vjere, potpuno uvjetovanom filozofijom... Tako se vjera nije očitovala kao živuća povijesna riječ, nego kao element uključen u filozofski sustav. Samo Sveto pismo, naprotiv, zahtijeva čisti oblik iskonske vjere, kako je ona izvorno nazočna u biblijskoj Riječi...
Dehelenizaciju vjere pokušala je napraviti i liberalna teologija XIX. i XX. stoljeća, čiji je istaknuti predstavnik bio Adolf von Harnack... Kao polazna točka uzeto je Paskalovo razlikovanje između Boga filozofa i Boga Abrahamova, Izakova i Jakovljeva... povratak jednostavnome čovjeku Isusu i njegovu jednostavnom navještaju, ... to bi bila jednostavna poruka koja bi ostvarila pravi vrhunac vjerskoga razvoja čovještva. Isus bi bio napustio kult u korist morala... On je predstavljen kao otac moralne ljudske poruke. Cilj toga je na koncu vratiti kršćanstvo u sklad s modernim razumom, oslobađajući ga, upravo tako, od filozofskih i teoloških elemenata, poput, primjerice, vjere u Kristovo božanstvo i u Božje trojstvo... U pozadini je samo ograničavanje modernoga razuma, na klasičan način izraženo u Kantovim «kritikama», što je u međuvremenu još radikalnije učinjeno u prirodnim znanostima, istaknuo je Papa Ratzinger.
Metoda kao takva isključuje problem Boga, prikazujući ga kao neznanstveni ili pred-znanstveni problem. Ali se tako nalazimo pred smanjivanjem radijusa znanosti i razuma, što treba dovesti u pitanje. U svjetlu te perspektive kako bi se za teologiju očuvalo obilježje „znanstvene“ discipline, od kršćanstva bi ostao samo bijedni ulomak. Ali moramo reći i više: i sam bi čovjek time bio reduciran. Budući da onda čisto ljudskim upitnicima, odnosno „odakle“ i „kamo“; upitnici religije i etike ne mogu naći prostora u općem razumu koji znanost ocrtava te ih treba premjestiti u okvir subjektivnosti. Subjekt odlučuje, na temelju svojih iskustava, što mu se čini religiozno održivim, a subjektivna savjest postaje u konačnici jedina etička instanca. Ali na taj način etika i religija gube svoju snagu da stvaraju zajednicu i ulaze u okvir osobne diskrecije. A to je opasana okolnost za čovještvo: to zamjećujemo u prijetećim patologijama religije i razuma – patologije koje nužno moraju eksplodirati, kada se razum toliko suzi da se na njega ne odnose pitanja religije i etike. To što ostaje od pokušaja da se izgradi etika polazeći od evolucije ili psihologije i sociologije, to jednostavno rečeno jest nedostatno, ustvrdio je Papa.
Treći pak pokušaj dehelenizacije sada se širi. U promatranju susreta s mnogostranosti kultura sa zadovoljstvom se ističe da bi sinteza, koja se dogodila u prvoj Crkvi, bila prva inkulturacija, koja ne bi trebala obvezivati druge kulture... Ova teza nije jednostavno pogrešna, ali je gruba i neodređena. Novi je zavjet uistinu napisan na grčkome jeziku i u sebi nosi dodir s grčkim duhom – dodir koji je sazrijevao u prethodnome razvoju Staroga zavjeta. Zasigurno ima elemenata u oblikovnom procesu primitivne Crkve koji ne trebaju biti integrirani u druge kulture. Ali temeljne odluke, koje se, upravo, tiču odnosa vjere s istraživanjem ljudskoga razuma, te bitne odluke sastavnice su same vjere, i njezin su razvoj, sukladan njezinoj naravi.
Ovaj pokušaj kritike modrenoga razuma, kazao je Papa u zaključku, u glavnim crtama, učinjen iz njegove unutarnjosti, apsolutno ne uključuje pomisao kako se treba vratiti unazad, prije iluminizma, odbacujući uvjerenja modernoga doba ...
Nije, dakle, namjera niti povlačenje niti negativna kritika; riječ je, naprotiv, o proširenju našega pojma razuma i njegove uporabe. Jer sa svom radošću pred svim mogućnostima čovjeka, vidimo također prijetnje koje proizlaze iz tih mogućnosti i trebamo se zapitati kako možemo njima upravljati. U tome ćemo uspjeti samo ako se razum i vjera ponovno ujedine; ako nadvladamo samoograničenja razuma na ono što je provjerljivo u pokusu, i ponovno mu otvorimo svu njegovu širinu. U tome smislu teologija, ne samo kao povijesna i humano-znanstvena disciplina, nego kao prava i svojstvena teologija, to jest kao upitnik o razlogu vjere, treba imati svoje mjesto na sveučilištu i u širokome dijalogu zanosnosti.
Samo tako postajemo sposobni za pravi dijalog kultura i religija – dijalog koji nam je žurno potreban. U zapadnome svijetu uvelike dominira rašireno mišljenje, da su samo pozitivistički razum i oblici filozofije koji iz njega proizlaze univerzalni. Ali svjetske duboko religijske kulture upravo u tome isključivanju božanskoga iz univerzalnosti razuma vide napad na njihova najintimnija uvjerenja. Razum, koji je pred božanskim gluh i potiskuje religiju u okvir potkultura, nesposoban je uključiti se u dijalog kultura... Za filozofiju i, na drugačiji način, za teologiju slušati velika iskustva i uvjerenja religijskih tradicija čovještva, poglavito kršćanske vjere, predstavlja izvor spoznaje; opirati se tome za nju bi značilo neprihvatljivo umanjenje našega slušati i odgovarati... Hrabrost otvoriti se širini razuma, ne odbacivanje njegove veličine – to je nacrt kojim teologija zauzeta u promišljanju biblijske vjere ulazi u raspravu našega doba – kazao je Sveti Otac u zaključku svoga predavanja u Regensburgu.