Uz liturgijska čitanja 23. nedjelja kroz godinu razmišlja fra Dragan Ružić

«Krajolik odražava duševno raspoloženje» (H.F.Amiel). Pustinja je gluhonijema, bez glasa i bez zvuka, tišina je potpuna i ne dopušta umu da se otvori kako bi primio ili odaslao poruke radosti i nade. Vjernička Crkva ima zadaću oživjeti pustinju, to jest učiniti da duhovno gluhi čuju i duhovno nijemi progovore. Vjernik živi u tom ozračju čuda, što ne znači hraniti se iluzijama i pjesničkim izrazima. Pustinja si ti, čovječe, s unutarnjim životom bez ploda. To je svijet u kojem živiš, svijet bez kreposti, u kojem vlada klanjanje bogatstvu, svijet oglušio i zanijemio u duhu od buke osjećaja i neumjerene galame materijalističke kulture. Ta je sredina, u kojoj vjera i evanđeoska krepost izgledaju kao glas koji se gubi u pustinji, prikladan krajolik. Pojavljivanje cvijeta naime ne izaziva čuđenje u proljetnom vrtu. Pustinja si, dakle, ti, sa svijetom kakvim ga vidiš, kad upadneš u suhoću duha i ne vidiš vlat trave da se zeleni u tvojoj lijehi, dok je raskošan u tvojim očima zavičaj koji si ostavio jer ga Bog nije bio blagoslovio. Sad ste ti i tvoj prisutni svijet bez radosti, jer vam se čini da ste bez snage, i jeste bez snage, jer vam se čini kako je Bog gluh i da ne postoji. Možda si čuo opis suhoće i znao si da je to samo mučan dojam i kušnja; sad kad si unutra izgleda ti kao zastrašujuća stvarnost. Osjećaš se jadnim i praznim, nesposobnim za bilo kakvo dobro djelo, čak nesposobnim vidjeti dobro u svom sadašnjem ili prošlom djelovanju. Tako ne nalaziš slasti u poštenju, u druženju s revnim osobama, u primanju sakramenta nakon kojih postaješ bolji. Nije uvijek stanje tako dramatično. Možda su ovakva duševna raspoloženja, i ona još strašnija, pridržana za posebne duše koje se moraju oblikovati za jedinstveno poslanje. Ipak iznenađuje, iako s druge strane ohrabruje, vidjeti među tim dušama, kušanim u strašnom očaju, malu sveticu iz Lisieuxa i o. Pija iz Pietralcine. Autobiografski spisi Male Terezije i objavljena pisma franjevca su toliko stvarni da izgledaju nemogući. Spomenimo samo jedan navod o. Pija iz 1917., godinu dana prije zadobivanja stigma: «Živim u trajnoj noći, mrkla je tama. Žudim za svjetlom i nikako da dođe. I ako se ponekad ugleda tračak, što se rijetko događa, upravo je on taj koji užiže u mojoj duši onu očajničku čežnju da ponovno vidim Sunce…». Svima mogu nadoći trenutci umora i gnušanja, duhovne dosade, gluhoće na pozive liturgijskih razdoblja i važnih obljetnica. Neka vrsta bezosjećajnosti i tuposti – koja je možda mlakost ili suhoća: prva ako je plod vlastita nemara, druga ako prati dužnosti – mogu postati plodno tlo za napast obeshrabrenja. Strašno je tako osjećati pustinju, usamljeni u noći ispunjenoj tišinom i smrću. Ali, kako rekoh, to je upravo krajolik pogodan za čudo. Bog naime nije nestao. Nije oslabila njegova desnica. Dovoljno je čekati ga u vjeri, kao što seljak čitavu zimu očekuje proljeće. I kad se On ponovno pokaže, bit će čudo svaki cvijet, to jest svaki čin vjere i ljubavi što će ih duša moći izraziti. Tada će biti jasno: gluhoća nije značila izostanak zvuka, niti je sljepoća značila nedostatak svjetla. Procvjetat će pustinja. Razumjet ćemo da se nije prevarila Svetica iz Siene kad je rekla: «U trnu osjećam miris ruže koja se otvara».