Papa Benedikt XVI. danas je u audijenciju primio kler biskupije Albano

(31. kolovoza 2006. – RV) Papa Benedikt XVI. danas je u audijenciju primio kler biskupije Albano. Svetome je Ocu o problemima biskupije govorio njezin biskup Marcello Semeraro, istaknuvši kako njegova biskupija, nakon Rimske, u Laciju ima najviše stanovnika, potom je govorio o problemima mladih, umirovljenika te svećenika u njihovim zajednicama. Nakon biskupova izlaganja neki su se svećenici izravno pitanjima obraćali Svetome Ocu. Svagdašnje teškoće svećenika u raznim zajednicama, pastoral u župama, liturgija, mladi i obitelj, teme su o kojima su svećenici željeli čuti Papinu riječ. Na svako postavljeno pitanje Papa se osvrnuo dugim odgovorom, poglavito ističući potrebu življenja teškoća u stalnom povjeravanju Bogu i priznavanju vlastitih granica. Svima nam je potrebno s poniznošću priznati vlastite granice, priznati da većinu stvari trebamo prepustiti Gospodinu jer On u konačnici treba voditi svoju Crkvu. Mi se sa svojim malim darom uključujemo i činimo to što možemo, poglavito uvijek potrebite stvari: dijeljenje sakramenata, naviještanje Riječi, djela milosrđa i ljubavi – kazao je Sveti Otac. Papa je svećenicima posebice preporučio njegu duhovnoga života i molitvu. Molitva nije oduzeto vrijeme našoj pastoralnoj odgovornosti, nego je upravo pastoralna aktivnost, moliti čak za druge, umjesto drugih koji možda nemaju vremena za molitvu. Na taj način održavati nazočnim dijalog s Bogom što je pastoralno djelo. Zatim je Sveti Otac istaknuo kako je Crkva plod slojevitoga i ponekad mukotrpnoga puta, ali da je ona uvijek živa Crkva. Naravno da imamo nadu: Crkva živi. Imamo dvije tisuće godina povijesti Crkve s tolikim patnjama, čak i brojnim neuspjesima, ali s druge pak strane živimo – kao i iz brojnih kriza – Crkva je uskrsla pomlađena, s novom svježinom. U stoljeću Reforme, Katolička je Crkva stvarno izgledala gotovo skončana; vidimo što se događa u vrijeme prosvjetiteljstva, Crkva se obnavlja, a vjera je jača od svih struja koje odlaze i dolaze. Tako je bilo i u prošlom stoljeću; Hitler je bio uvjeren da će, svim sredstvima, konačno uništiti katolištvo. Isto tako velika marksistička struja bila je sigurna da su oni konačni znanstveni svjetonazor svijeta, te da otvaraju vrata budućnosti. Na koncu Crkva je još jača – istaknuo je Sveti Otac.
Govoreći o slavljenju liturgije, svećenicima je preporučio da čine tako da se župska zajednica osjeća ujedinjena s misnikom. Poglavito im je preporučio umjetnost slavljenja. Čini mi se da ljudi osjećaju ako stvarno razgovaramo s Bogom i s njima te privlačimo li druge u ovu našu zajedničku molitvu, u zajedništvo s djecom Božjom, ili činimo samo izvanjski čin. Osnovni čimbenik umjetnosti slavljenja jest sukladnost, istovjetnost između onoga što činimo usnama i onoga što čini srce – pojasnio je Sveti Otac. Govoreći o životu i problemima obitelji, istaknuo je kako obiteljima treba pomoći u krizama, jer životne teškoće u braku otvaraju nova vrata, te iznio neka svjedočanstva obitelji sa susreta u Valenciji. Danas se upada u krizu ako se osjete različitosti temperamenata, teškoća svakodnevnoga podnošenja i cijeloga života, i na koncu jedno drugome kaže: Rastavimo se. Shvatili smo upravo iz spomenutih svjedočanstva da u krizi, u podnošenju trenutaka kad se čini da se stvarno ne može više otvaraju nova vrata i nova ljepota ljubavi. Čini mi se da je to važno, ljepota samoga sklada, nije istinska ljepota, nešto nedostaje, postaje manjkavom. Istinska sloboda ima čak potrebu sukoba: tama i svjetlo se upotpunjuju, i grožđu je za sazrijevanje potrebno sunce i kiša, ne samo danju nego i noću. Čini mi se da mi sami, svećenici i svi mladi, čak i odrasli, trebamo naučiti potrebu trpljenja, krize, te to podnositi. Tako život postaje bogatijim. Po mom mišljenju simbolična vrednota koju Gospodin nosi u vječnost, to jest stigme, izraz užasa trpljenja i smrti sada su znakovi Kristove pobjede, cjelovite ljepote njegove pobjede i njegove ljubavi prema nama – istaknuo je Papa. Na koncu je Sveti Otac govorio o pastoralu mladih, istaknuvši kako on treba nadilaziti župne granice. Mlade ne treba prepustiti diskotekama, nego ih treba uključiti u molitvene zajednice i slušanje Božje Riječi kao i u dragovoljačke djelatnosti. Kako bi u pomaganju nadahnutom Kristovom ljubavlju za ljude mogli sagorijevati plamenom koji čuvaju u srcu.