Međunarodni skup o usvajanju djece

(31. kolovoza 2006. – RV) U Italiji, nedaleko od Riminija, 30. kolovoza je završio trodnevni međunarodni skup koji je organizirala nevladina udruga „Prijatelji djece“, a na kojemu su se, među ostalima, okupili mladi odrasli u sirotištima, usvojena djeca, kao i obitelji koje su usvojile, te 180 međunarodnih obiteljskih udruga. Tijekom tri dana sudionici su razgovarali i razmjenjivali iskustva kako se ne bi prepustili teškome stanju samoće u kojemu se nalaze milijuni djece. Osvrnuvši se na taj susret, otac Maurizio Chiodi, profesor moralne teologije na Teološkome fakultetu u Milanu, kazao je kako su u iznesenim iskustvima najviše pogodile dvije stvari – dubina i neopozivost pretrpljene boli. Napuštenost je nešto apsurdno; biti napušten od vlastitih roditelja, od onih koji su te rodili, apsurdno je, i kao uvijek apsurdnost zla nema objašnjenja. Iz njihovih je svjedočanstava bilo vrlo jasno da pitanje „zašto“ ostaje kao grumenčić koji se ne može rastopiti, to je pitanje bez odgovora koje se ne može ukloniti. To što se dogodilo ne može se promijeniti, iako se može preraditi, ponovno živjeti, i čak može pokrenuti nešto novo – primijetio je o. Chiodi te dodao kako je doista izvanredno to što je iz svih tih mladih ljudi izvirala posebno jasna snaga nade. Na skupu je izlaganje održao i Marco Griffini, predsjednik udruge „Prijatelji djece“, koji je istaknuo kako su ove godine na susretu sudjelovali pravi stručnjaci, odnosno oni koji su na vlastitoj koži doživjeli iskustvo napuštenosti, i oni koji su prihvatili napušteno dijete. Istaknuvši kako ima više milijuna napuštene djece koja čekaju na usvajanje, a s druge strane pak isto tako milijuni obitelji čekaju kako bi se mogli staviti na raspolaganje za prihvat, Griffini je sa žalošću napomenuo kako ova udruga djeluje već 20 godina, ali ne zna više kako pomoći ljudima. Tek se nedavno otkrilo da su ti milijuni napuštene djece zapravo robovi mitova koje smo stvorili mi odrasli, a to su mitovi o obitelji u kojoj je dijete rođeno, te se tako postupa po načelu „dijete smo mi rodili, i iako se ne brinemo o njemu, to je ipak naše dijete i država ga treba držati“ – kazao je Griffini te dodao - držati ga tako usamljenim sve dok mi ne odlučimo ponovno ga uzeti. Ta su djeca robovi „mita o pomoći“ – napuštenome djetetu dajem hranu, oblačim ga, šaljem ga u školu, i što se još želi… To su mitovi kulture koja bi željela reći: „Dijete je iz ove zemlje, i treba živjeti u ovoj zemlji pa makar i napušteno“ – upozorio je Marco Griffini.
Na susretu su svoja svjedočanstva iznijele osobe koje su iskusile napuštenost, ali i prihvat, odnosno mladi koji su bili udaljeni od vlastitih obitelji, kao i obitelji koje su posvojile ili im je dijete bilo povjereno, a koje su željne dati nadu i budućnost maloljetnicima kojima nedostaje roditeljska ljubav. Cilj je skupa ustanovljenje međunarodne mreže kako bi se utvrdili problemi, kao i sredstva kojima se valja suprotstaviti traumatičnome iskustvu napuštenosti. Predviđeno je sudjelovanje skupinâ i udrugâ, koje su u službi djece, iz Bosne i Hercegovine, Rusije, Albanije, Moldavije, Rumunjske, Irske, Italije; zatim iz Latinske Amerike, odnosno iz Brazila, Bolivije i Perua, te s afričkoga kontinenta iz Maroka.