Uz liturgijska čitanja 21. nedjelje kroz godinu razmišlja don Stjepan Bolkovac

Dragi i poštovani slušatelji Radio Vatikana! U posljednje dvije nedjelje pratili smo veliku katehezu o Euharistiji koju nam je postupno i odgojno pred očima duše otkrivao Isus. Ispočetka simpatično kad nam je govorio o nečemu što nam je iskustveno poznato: o potrebi i važnosti hrane i o mogućnosti da je on naš kruh. Nakon toga počeo nas je na krilima objave voditi prema shvaćanju da se kruh koji on daje lomi i dijeli svima u zajedništvu novootkrivenoga bratstva u vjeri. A onda nas danas stavlja pred dilemu ljubavi: Hoćeš li i dalje u životu, unatoč zahtjevnosti blagovanja moga tijela i krvi kao kruha života na temelju čistoga srca koje se odriče zla i grijeha, ići sa mnom i za mnom? Jednom riječju došli smo do pitanja koje je Jošua postavio u prvom čitanju Izraelcima, a koje je i Isus postavio svojim apostolima, nakon što su ga mnogi učenici ostavili: jesmo li spremni vjerom slijediti Božji put onda kad nam je simpatičan kao i onda kad nam je neshvatljiv, krut i zahtjevan! Slušajući papu Ivana Pavla II. i danas Benedikta XVI. kao da nam njihov govor očituje istu ovu dilemu pred koju je Isus stavio svoje učenike. Kada danas Crkva u Kristovo ime govori o potrebi mira, o potrebi socijalne pravde, o potrebi poštenja politike, onda nam njezin nauk i njezini zahtjevi izgledaju simpatični, korisni, moderni i prihvatljivi. Ali kada nam jasno govori o svetosti ljudskoga života, to jest protiv abortusa, protiv laboratorijskog istraživanja nad zamecima, protiv eutanazije; kada nam govori o svetosti odnosa između muškarca i žene, te potrebi njihova trajnog odgoja za bračno zajedništvo, o čemu nam danas u drugom čitanju govori sveti Pavao, onda se toj istoj Crkvi spotiče da je konzervativna, nazadna, kruta. Dapače svjedoci smo kako se onda Crkvu napušta i iz nje izlazi jer «tvrd je ovo govor, tko ga može razumjeti». Pitanje koje se postavlja nije: Je li nam se nešto sviđa ili ne sviđa, nego je li nešto u skladu s istinom o čovjeku i njegovu smislu postojanja na ovoj zemlji ili ne! Osjećaji se u ljudskom životu mijenjaju, ali vrijednosti su te koje ostaju i na kojima se isplati graditi kuća vlastitoga života. Stoga Isusova zahtjevnost, zahtjevnost Isusove Crkve postaju garancija čovjekova dobra: i zemaljskoga i vječnoga. A za prihvaćanje takvog životnog puta potrebna je vjera. Vjera koja gleda i vidi, čak i onda kada oči ne vide. To zgodno sažima Mali Princ u istoimenom romanu Antoinea de Saint-Exuperyja kada kaže: Da se najvažnije stvari u životu uvijek gledaju očima srca. Apostoli su tjelesnim očima gledali Isusa od krvi i mesa i vjerom prihvaćali da je on onaj isti pod prilikama kruha i vina kao što je i rekao. Mi danas ne vidimo Isusa tjelesnim očima, a jednako poput apostola vjerujemo da je za vrijeme Svete Mise stvarno prisutan u hostiji i vinu. Ono što nas i apostole zajednički povezuje jest upravo vjera kojom ga otkrivamo na isti način. Stoga nakon pretvorbe kruha i vina u Isusovo tijelo i krv, to jest nakon podizanja Crkva nas poziva riječima: Tajna vjere, da poput Petra i mi uvijek iznova ispovijedimo tu svoju vjeru s kojom smo došli slaviti misna otajstva i s kojom se vraćamo u svakodnevni život. A ta vjera glasi: Isuse, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga.