Uz liturgijska čitanja XX. nedjelje kroz godinu razmišlja don Stjepan Bolkovac

Dragi slušatelji Radio Vatikana! Drago mi je da nas i opet Božja riječ okuplja preko valova Radio Vatikana da učvršćujemo ono dobro u nama kojemu je Bog temelj, a Božja riječ svjetlo i snaga. Prošle smo nedjelje razmišljali o tome kako je Isus istinski kruh života koji je sišao s neba da nas hrani na našem putu za nebo da ne smalakšemo kroz pustinju života. Ponavljam riječ: da nas hrani. Vjerujem da je svatko od nas osobno svjestan što mu znači hrana za održanje života. Ali da nas ta ista hrana treba odgajati i za međusobno zajedništvo života, e to nije uvijek niti jasno niti prisutno.
Znao sam promatrati malenu djecu koja na hranu gledaju kao na nešto što se samo njih tiče. Zato kad su gladni odmah dolaze i traže: Daj mi jesti! A kad se najedu, gotovo nikad ne pitaju, ima li i za druge! Glavno da je njima. Rekli bismo da je takvo ponašanje naravno! Točno! Ali takvo ponašanje nije duhovno. I zato roditelji oko obiteljskog stola trebaju odgajati svoju djecu, da je hrana dar koji nas mora učiti zajedništvu, koji nam mora otvoriti oči da u životu vidimo jedni druge. Koliko sam puta čuo svoju majku, kad mi je gladnome govorila: Strpi se malo, jest ćemo svi zajedno. A kad sam sit znao reći: Ja sam se već najeo, mogu li ići, majčin je odgovor bio: Ne, pričekaj da svi zajedno završimo. Bile su to životne lekcije odgoja za zajedništvo, za solidarnost, za spremnost gledanja na druge i na njihove potrebe, na njihov ritam! Vjerujem da je i to jedan od razloga zašto nam je Isus ostavio sebe za hranu upravo oko zajedničkog stola posljednje večere. Stoga Svetu Misu, uspomenu posljednje večere nitko od nas ne slavi sam, niti samo za sebe. Ona je uvijek znak životnog zajedništva na koje nas Isus svojim tijelom i krvlju poziva, da okupljeni oko zajedničkog euharistijskog stola gledamo i vidimo jedni druge, mislimo jedni na druge i brinemo se jedni za druge.
Od samih početaka Sveta Misa je kršćanima bila znak da treba misliti na siromašne, na potrebne, na bolesne, na osamljene. Caritas je niknuo iz euharistije kao znak života i blagoslova koji teče dalje i dolazi do svih onih kojima je životno potreban. Zato je euharistijsko zajedništvo znak Crkve koja se okuplja, koja blaguje i koja onda nahranjena snagom života Isusove prisutnosti pretvara život u blagoslov za sve. Stoga je ono i znak budućeg, nebeskog, vječnog zajedništva u kući nebeskoga Oca. Tu sliku će Isus navesti nekoliko puta, kako bi jasno dao do znanja da ljubavi i sreće nema bez zajedništva, niti ovdje na zemlji, niti u vječnosti. Ovdje ponovo želim naglasiti: bez odgojenog zajedništva u kojemu osobni egoizam za održanjem na životu, postaje imperativnom altruizmu za dobro sviju. I opet se sjećam svoje majke, praktične kršćanke, koja mi je toliko puta ponovila kod stola: Nemoj misliti samo na sebe. Pogledaj imaju li i tvoja braća. Podijeli s njima kad ti je najslađe! Sve to upijalo se u moju dušu, moram iskreno priznati, ne bez određenoga egoističnog otpora, ali koji je majka mudro brusila snagom kršćanskoga odgoja. U današnjem svijetu, kako se to obično voli reći, «divljega kapitalizma» ili pak «egocentričnoga komunizma» Godina Euharistije koju smo prošle godine proslavili, bila je ponovni poziv Crkve da svoja nedjeljna okupljanja na Svetim Misama promatramo upravo u tom svjetlu promjene svijeta. Gotovo svi se žalimo da ne možemo utjecati na tijekove kojima ide ovaj svijet. Globalno to izgleda kao istina. Ali pojedinačno je sigurno da svatko od nas može mijenjati sebe i mijenjajući sebe zajedno s Isusom euharistijskim u svome srcu, mijenjati ovaj svijet u bolji, mirniji, solidarniji i ljudskiji. Želim vam puno odvažnosti i istinske volje da se život tako živi. Neka nam svima euharistijski Isus otvori srce za druge, za solidarnu ljubav.