Razmišljanje Svetoga Oca o budućnosti kršćanstva u Europi

(17. kolovoza 2006. – RV) Veliki tehnički uspjesi, iako poboljšavaju uvjete čovječanstva, oni ipak ostavljaju bez odgovora najdublja pitanja ljudske duše – jedna je od snažnih misli iz kateheze pape Benedikta XVI. na jučerašnjoj općoj audijenciji, održanoj u Castel Gandolfu. Sveti je Otac istaknuo kako samo otvorenost za otajstvo Boga, koji je Ljubav, može ugasiti žeđ za istinom i srećom u našem srcu. To se razmišljanje nadovezuje na dio intervjua, koji je Sveti Otac prošlih dana dao za našu radio postaju i za tri njemačke televizijske postaje. Napredak može biti istinski samo ako služi ljudskoj osobi, i ako ona sama stvarno napreduje; ako ne napreduje samo njezina tehnička moć, nego i moralna sposobnost – kazao je Sveti Otac. Kao što se i očekivalo, Papin je intervju imao veliki odjek, između ostaloga i zbog toga što se osvrnuo na brojne vidike koji nisu vezani isključivo za život Crkve. Bila je to prigoda i za upoznavanje same osobe pape Benedikta XVI. Osvrnuvši se na taj intervju, prof. Franco Garelli, sociolog religijâ na Sveučilištu u Torinu, primijetio je kako je Papa više puta tijekom razgovora, s jedne strane pokazao ljudsku stranu svojega života i svoje službe kao Papa. S druge strane, s novinarom razgovara na vrlo transparentan način. Tijekom cijeloga razgovora osjeća se spontanost, kako kada govori o osobnim pitanjima i osjećajima, tako i kada na niz pitanja odgovara kao Papa, kao poglavar Crkve. On je Papa koji možda osjeća ograničavanje protokola, te povremeno nastoji napraviti iznimku. To se već vidjelo, jer ponekad odlazi u nepredviđene posjete, a i pobjegne mu koje obećanje s kojim se potom treba suočiti, odnosno koje postane događaj koji njegovi suradnici nisu predvidjeli – kazao je prof. Garelli, te napomenuo da se vidi kako Sveti Otac namjerava voditi Crkvu, a važna činjenica koju je iznio jest ta da se već susreo s afričkim biskupima, a dijelom i s onima azijskoga kontinenta. Jer, ako se pojavila koja kritika, ona se odnosila na eurocentričnost ovoga Pape; međutim vidi se da postoji kolegijalitet, karakterističan za Papu koji se susreće sa svim biskupima. Na neki je način, dakle, svjestan polifonije kulturâ koju predstavlja Crkva – kazao je prof. Garelli.
Poslušajmo dio razgovora Svetoga Oca s njemačkim novinarima, u kojemu govori o budućnosti kršćanstva u Europi, kao i o dijalogu kulturâ i religijâ.

Sveti Oče, kršćanstvo se proširilo po cijelome svijetu počevši od Europe. Brojni misle da je budućnost Crkve na drugim kontinentima. Je li to istina? Odnosno, drugim riječima, kakva je budućnost kršćanstva u Europi u kojoj se, kako se čini, ono svodi na privatnu stvar manjeg dijela pučanstva?
Želio bih prije svega započeti s nekoliko nijansi. Kao što znamo, kršćanstvo je u stvari nastalo na Bliskome istoku. Njegov se glavni razvoj dugo odvijao tamo i proširio se po Aziji puno više nego što mi mislimo danas nakon promjena koje je donio islam. S druge strane, upravo se iz tog razloga njegova os osjetno pomaknula prema Zapadu i Europi; i Europa je – zbog čega smo ponosni i radosni – još više razvila kršćanstvo i u njegovim velikim intelektualnim i kulturnim dimenzijama. No, mislim da je važno sjetiti se kršćana na Istoku, jer postoji opasnost da se oni, koji su uvijek bili važna manjina u plodnom odnosu s tamošnjom okolinom, sada isele. Postoji velika opasnost da upravo ta mjesta podrijetla kršćanstva, ostanu bez kršćana. Mislim da moramo puno pomoći kako bi mogli ostati. Prijeđimo sada na Vaše pitanje. Europa je, sigurno, postala središte kršćanstva i njegova misijskoga kretanja. Drugi kontinenti, druge kulture, s jednakim teretom ulaze u povijest svijeta. Tako se povećava broj glasova Crkve, i to je dobro. Dobro je što se mogu izraziti različite naravi, darovi vlastiti Africi, Aziji i Americi, i posebice Latinskoj Americi. Svi su, naravno, dotaknuti ne samo kršćanskom riječju, nego i vjekovnom porukom ovoga svijeta, koja i na druge kontinente donosi snažan dokaz koji smo doživjeli u sebi. Svi biskupi iz drugih krajeva svijeta kažu: nama je Europa još uvijek potrebna, iako je ona samo jedan dio jedne veće cjeline. Još uvijek imamo odgovornost koja proizlazi iz našega iskustva, iz teološke znanosti koja je ovdje razvijena, iz našega liturgijskog iskustva, naše tradicije, i iz ekumenskoga iskustva koje smo stekli: sve je to vrlo važno i za druge kontinente. Stoga se mi danas ne trebamo predati, sažalijevajući se i govoreći: "Eto, u manjini smo, nastojmo barem sačuvati taj naš mali broj!"; nego trebamo dinamizam očuvati živim, proširiti veze za razmjenu, tako da od tamo i za nas dođu nove snage. Danas ima indijskih i afričkih svećenika u Europi, a i u Kanadi, gdje brojni afrički svećenici rade na vrlo zanimljiv način. Postoji to međusobno davanje i primanje. Ali, ako mi u budućnosti primimo više, trebamo nastaviti također davati hrabro i sa sve većim dinamizmom.

Sveti Oče, riječ je o temi o kojoj se već djelomično govorilo. U važnim odlukama koje se tiču politike i znanosti, suvremena se društva ne usmjeravaju prema kršćanskim vrednotama, a Crkvu se smatra – to nam je poznato iz istraživanja – većinom samo kao glas koji ukorava ili čak onaj koji koči. Ne bi li Crkva trebala napustiti to obrambeno stajalište i poprimiti pozitivnije držanje što se tiče budućnosti i njezine izgradnje?
Rekao bih da u svakom slučaju imamo svoju zadaću bolje istaknuti ono pozitivno što želimo. I to trebamo učiniti prije svega u dijalogu kulturâ i religijâ, jer, kako mi se čini da sam već rekao, afrički kontinent, afrička, a i azijska duša, zaprepaštene su hladnoćom naše racionalnosti. Važno je da vide da kod nas ne postoji samo to. I isto je tako važno da naš laicistički svijet bude svjestan da kršćanska vjera nije neka zapreka, nego most za dijalog s drugim svjetovima. Nije primjereno misliti kako se čisto racionalna kultura, zahvaljujući svojoj snošljivosti, lakše približava drugim religijama. Njoj velikim dijelom nedostaje "vjerski duh", a time i dodirna točka od koje se polazi, i prema kojoj drugi žele stupiti u vezu. Zbog toga moramo i možemo pokazati da upravo zbog nove ovisnosti među kulturama u kojoj živimo, nije dostatna čista racionalnost odvojena od Boga, nego je potrebna šira racionalnost u kojoj je Bog u skladu s razumom, i koja je svjesna da je kršćanska vjera koja se razvila u Europi, također sredstvo kako bi se razum i kultura spojili te integrirali i s djelovanjem u izjednačenome i snošljivome viđenju. U tom smislu vjerujem da imamo važnu zadaću: pokazati da Riječ koju posjedujemo, ne pripada – takoreći – stareži povijesti, nego je ona baš danas potrebna.