Kršćanstvo nije gomila zabranâ, nego pozitivni izbor, ali ta je svijest danas gotovo potpuno iščezla – istaknuo je Sveti Otac u dugom intervjuu koji je dao za njemačke televizijske postaje i Vatikanski radio

Kršćanstvo nije gomila zabranâ, nego pozitivni izbor, ali ta je svijest danas gotovo potpuno iščezla – istaknuo je Sveti Otac u dugom intervjuu koji je dao za njemačke televizijske postaje i Vatikanski radio. U dijelu koji smo izdvojili za današnju emisiju, Sveti je Otac govorio o obitelji i najžurnijim općim problemima, posebice o sidi i afričkome kontinentu.
Otprilike prije mjesec dana bili ste u Valenciji na Svjetskom susretu obitelji. Tko je pozorno slušao – kao mi s Radio Vatikana – primijetio je kako nikad niste izgovorili riječ „istospolni brak“, niste govorili o pobačaju, niti o kontracepciji. Brižljivi promatrači su ostali iznenađeni. Očito je da je Vaša nakana naviještati vjeru i ne kružiti svijetom kao „apostol morala“. Možete li nam reći svoje tumačenje?
Naravno. Prije svega treba reći kako sam na raspolaganju imao dva puta po dvadeset minuta. Ako netko ima tako malo vremena, ne može se predstaviti govoreći 'Ne'. Treba prije svega znati što želimo, zar ne? Kršćanstvo, katoličanstvo nije gomila zabrana, nego pozitivna opcija, a veoma je važno da se to ponovno vidi, jer je ta svijest danas gotovo potpuno iščezla. Puno se slušalo govoriti o tome što nije dopušteno, tako da sada treba reći: Ali mi imamo jednu pozitivnu ideju koju predlažemo, a to je da su muškarac i žena stvoreni jedno za drugo, da ljestvica – takoreći – spolnost, eros, agape, pokazuje dimenziju ljubavi i da prvenstvo na tome putu ima brak, kao susret između muškarca i žene ispunjen srećom i blagoslovom; zatim je obitelj, koja jamči kontinuitet između naraštaja, u kojemu se oni između sebe slažu, i u kojemu se i kulture mogu susresti. Prije svega je stoga važno istaknuti to što želimo. Na drugome mjestu potom može se čak vidjeti zašto nešto ne želimo. A ja vjerujem da je potrebno sagledati i razmisliti, da nije katolička izmišljotina da su muškarac i žena jedno za drugo stvoreni, kako bi čovječanstvo nastavilo živjeti: to znaju sve kulture. Što se tiče pobačaja, on ne spada pod šestu, nego pod petu zapovijed: Ne ubij! To trebamo pretpostaviti kao očito i uvijek moramo isticati: ljudska osoba započinje u majčinoj utrobi i ostaje osoba sve do zadnjeg izdisaja. Čovjek treba uvijek biti poštivan kao čovjek. Ali to postaje jasnije ako je prije bio izrečen pozitivni vidik.

Sveti Oče, moje se pitanje nadovezuje na ono oca Gemmingena, odgovornoga urednika njemačkoga programa Radio Vatikana. Vjernici u cijelome svijetu od Crkve očekuju odgovore na najžurnije globalne probleme, poput side i prenapučenosti. Zašto Katolička Crkva toliko inzistira na moralu umjesto na pokušajima stvarnoga rješavanja tih ključnih problema čovječanstva, primjerice na afričkome kontinentu?
Da, to je problem, insistiramo li stvarno toliko na moralu? Rekao bih – uvjerio sam se kroz dijalog s afričkim biskupima – da se temeljno pitanje, ako želimo napredovati na ovome području, zove odgoj, obrazovanje. Napredak može biti istinski samo ako služi ljudskoj osobi i ako ona stvarno napreduje; ne samo njezina tehnička moć, nego i njezina moralna sposobnost. Vjerujem da je bitni problem našega povijesnog trenutka raskorak između nevjerojatno brzoga rasta naše tehničke moći i rasta naše moralne sposobnosti, koja nije rasla na razmjeran način. Stoga je oblikovanje ljudske osobe pravi recept, rekao bih, ključ svega, a to je također naš put. A to oblikovanje – ukratko rečeno – ima dvije dimenzije. Naravno, prije svega moramo naučiti, usvojiti znanje, sposobnost, know-how kako se običava reći. U tome su pravcu Europa, a posljednjih desetljeća i Amerika, veoma puno napravile, a to je veoma važno. Ali, ako se šire samo tehničke spoznaje, ako se samo poučava kako se proizvode strojevi, i kako se upotrebljavaju kontracepcijska sredstva, onda se ne treba više čuditi što se na koncu sučeljavamo s ratovima i epidemijom side. Jer mi trebamo dvije dimenzije: potrebno je istovremeno oblikovanje srca – ako se mogu tako izraziti – s kojim ljudska osoba usvaja osnovu i tako uči ispravno se služiti svojom tehnikom. A upravo to nastojimo činiti. U cijeloj Africi i brojnim zemljama u Aziji imamo veliku mrežu škola svakoga reda, gdje se prije svega može učiti, usvojiti pravo znanje, profesionalna sposobnost, te tako postići neovisnost i slobodu. U tim školama nastojimo ne samo prenijeti znanje, nego i oblikovati ljudske osobe, koje će se željeti pomiriti, koje će znati da moramo graditi, a ne rušiti, i koje će imati potrebna uporišta kako bi znale zajedno živjeti. U velikome dijelu Afrike odnosi su između muslimana i katolika primjerni. Biskupi su s muslimanima osnovali zajedničke odbore kako bi vidjeli na koji način ostvariti mir u konfliktnim situacijama. A ta mreža škola, učenja i ljudskoga oblikovanja, što je veoma važno, upotpunjena je mrežom bolnica i centara za asistenciju, koja se kapilarno proteže sve do najudaljenijih sela. U brojnim mjestima čak i nakon svih ratnih razaranja, Crkva je jedina snaga koja je ostala netaknuta. To je stvarnost. A tamo gdje se liječi, gdje se liječi i sida, s druge se pak strane pruža odgoj koji pomaže uspostaviti prave odnose s drugima. Vjerujem da zbog toga treba biti promijenjena slika prema kojoj oko sebe sijemo samo krute zabrane. Upravo se u Africi mnogo radi, jer se razne dimenzije obrazovanja mogu integrirati i na taj je način moguće izbjeći nasilje pa čak i epidemije, među koje treba ubrojiti malariju i tuberkulozu.