Dio Papina intervjua

(14. kolovoza 2006. – RV) Učiniti da današnji čovjek shvati da je lijepo vjerovati u Isusa Krista, kako bi otkrio Boga, njegovo ljudsko lice, jer katolištvo nije gomila zabrana, nego pozitivan izbor – poruka je koju papa Benedikt XVI. želi uputiti na svojem sljedećem apostolskom putovanju u Njemačku, u Bavarsku, od 9. do 14. rujna. I upravo je to sâm istaknuo u dugom intervjuu koji je dao 5. kolovoza u Castel Gandolfu, za tri njemačke radiotelevizijske postaje i za Vatikanski radio, a koji je objavljen sinoć.
Papa Benedikt XVI. govori o nadi za mir na Bliskome istoku, ali i o aktualnim izazovima Crkve, te o samome sebi. Kazao je kako Papa nije apsolutni monarh, nego instanca koja sjedinjuje i promiče raznoličnost u dinamičnoj integraciji svega. Njegova je namjera razviti sredstva kolegijalnosti poput sinode i konzistorija. Nadalje, on ističe kako je potrebno da različite kršćanske vjeroispovijesti daju zajedničko svjedočanstvo svijetu koji ima sve više teškoća u vjerovanju. Napominje također da je jedno od glavnih problema današnjice neuravnoteženost između porasta ljudske tehničke moći i nedostatka njegove moralne sposobnosti; tu neuravnoteženost valja nadvladati oblikovanjem ljudske osobe. Papa potom odgovara onima koji kritiziraju Crkvu što se tiče side; u Africi, usred brojnoga propadanja, Crkva, naime, često ostaje jedina stvarnost koja odgaja i liječi. I to ne samo sidu, nego i bolesti koje Zapad manje zanimaju, poput tuberkuloze i malarije. Sveti se Otac nadalje osvrnuo na veliki pontifikat Ivana Pavla II., kao i na ulogu žene u Crkvi. Iako ne mogu primiti svećenički red, žene su danas jako nazočne u uredima Svete Stolice, a svojim će zanosom i duhovnom snagom znati odrediti svoj prostor u crkvenoj zajednici, dok ćemo mi trebati nastojati slušati Boga kako se ne bismo mi usprotivili Njemu – kazao je između ostaloga Sveti Otac. Osim toga, govorio je i o promjenama koje je unio u svečanostî beatifikacije, decentralizirajući ih, kao i o kinematografiji, zamišljajući jedan lijepi film o svetome Augustinu, jednome od njemu najdražih crkvenih otaca.
U današnjoj ćemo emisiji prenijeti prvi dio razgovora, a sljedećih dana moći ćete čuti ostali dio intervjua. Prvo se pitanje odnosi na razloge njegovoga putovanja u Bavarsku.
Sveti Oče, u rujnu ćete posjetiti Njemačku, bolje reći svoju Bavarsku. „Sveti Otac trpi od nostalgije za svojom domovinom“, tako su Vaši suradnici rekli tijekom pripremanja posjeta. Na koje ćete se teme osvrnuti tijekom posjeta, je li pojam domovine sastavnica vrednota koje želite posebice predložiti?
Sigurno. Razlog moga posjeta je upravo to da želim još jednom vidjeti mjesta, osobe s kojima sam odrastao, koje su djelovale na mene i oblikovale moj život – odgovorio je Sveti Otac i dodao kako želi izraziti poruku koja nadilazi njegovu zemlju, kao što to dolikuje njegovoj službi. Prepustio sam liturgijskim obilježavanjima da me upute na teme. Glavna je tema ta da trebamo otkriti Boga, i to ne bilo kakvoga Boga, nego Boga s ljudskim licem, jer kada gledamo Isusa Krista, vidimo Boga. Polazeći od te činjenice, moramo pronaći putove kako bismo se susreli u obitelji, među naraštajima, i kulturama i narodima također, putove pomirbe i miroljubivoga suživota u ovome svijetu, kao i putove koji vode prema budućnosti. A te putove prema budućnosti, ne možemo pronaći ako ne primimo svjetlo s visine. Dakle, nisam birao posebne teme, nego liturgija me, tako reći, vodi kako bih izrekao temeljnu poruku vjere, koja se, naravno, uklapa u današnju stvarnost, u kojoj prije svega želimo tražiti suradnju među narodima, te moguće putove za pomirenje i mir.
 
Kao Papa, Vi ste odgovorni za Crkvu u cijelome svijetu. Naravno je da vaš posjet privlači pozornost i na stanje katolika u Njemačkoj. Sada je, slažu se svi promatrači, ozračje dobro, zahvaljujući i vašem izboru. Ali, ostali su stari problemi, primjerice: sve je manje praktičnih vjernika, krštenja, poglavito je sve manji utjecaj na društveni život. Kako vidite sadašnje stanje Katoličke Crkve u Njemačkoj ?
Prije svega rekao bih da Njemačka pripada Zapadu premda s nekom svojom karakterističnom obojenošću, a u zapadnome svijetu danas proživljavamo val novoga snažnog prosvjetiteljstva ili laicizma, bez obzira kako ga se želi nazivati. Postalo je teže vjerovati, jer svijet u kojemu živimo sami smo napravili, a u njemu se Bog, tako reći, izravno više ne pojavljuje. Više se ne pije izravno na izvoru, nego iz posude koja nam se pruža već napunjena, i tako dalje. Ljudi su sami preuredili svijet, postalo je sve teže u takvome svijetu naći Boga. To nije posebnost Njemačke, nego se to događa u cijelome svijetu, posebice u onome zapadnom. S druge strane, Zapad je danas snažno zahvaćen drugim kulturama, u kojima je izvorni vjerski čimbenik veoma jak, a te su kulture zaprepaštene hladnoćom koju, kad je u pitanju Bog, nalaze na Zapadu. A ta nazočnost svetoga u drugim kulturama, premda je na brojne načine prekrivena, ponovno zahvaća zapadni svijet, tiče se nas koji se nalazimo na raskrsnici tolikih kultura. I iz dubine čovjeka na Zapadu i Njemačkoj, uvijek se iznova uzdiže traženje nečega „uzvišenijeg“. Vidimo da u mladima postoji za nečim „višim“, vidimo da se u izvjesnome smislu fenomen religije – kako se kaže – vraća, premda je riječ o često prilično neodređenom pokretu traženja. Ali u svemu tome Crkva je ponovno nazočna, vjera se nudi kao odgovor. A mislim da je upravo ovaj posjet, kao i onaj Kölnu, prigoda kako bi se vidjelo da je lijepo vjerovati, da radost velike univerzalne zajednice posjeduje snagu koja privlači, da iza nje ima nešto veoma važno te da se, dakle, s novim pokretima traženja otvaraju također nova obzorja vjere koja nas vode jedne prema drugima, a koja su pozitivna i za cijelo društvo.

Sveti Oče, upravo ste prije godinu dana bili s mladima u Kölnu, a vjerujem da ste iskusili kako su mladi izvanredno spremni prihvaćati, te da ste i sami bili veoma dobro prihvaćeni. Nosite li možda na iduće putovanje neku posebnu poruku za mlade?
Prije svega bih rekao: veoma sam sretan što ima mladih koji žele biti zajedno, koji žele biti skupa u vjeri i raditi nešto dobro. Raspoloživost prema dobru kod mladih veoma je istaknuta, dosta je osvrnuti se na brojne oblike dragovoljstva. Osobni napor kako bi se pred potrebama ovoga svijeta dao vlastiti prinos, velika je stvar. Prvi poticaj može biti ohrabrenje – Idite naprijed! Tražite prigodu kako biste činili dobro. Svijetu treba takvo htijenje, potrebno mu je to zauzimanje. Zatim, možda bi posebna riječ bila ova: hrabrost za konačne odluke. Kod mladih ima puno velikodušnosti, ali pred rizikom obveze za cijeli život, bilo u braku, bilo u svećeništvu, oni osjećaju strah. Svijet je u gibanju na dramatičan način: sada mogu stalno raspolagati svojim cijelim životom, sa svim njegovim budućim nepredvidljivim događanjima: Ne sputavam li konačnom odlukom svoju slobodu, ne suzujem li njome slobodu izbora? Probuditi hrabrost za konačne odluke, koje su u stvari jedine koje omogućuju rast, kretanje naprijed i postizanje nečega velikog u životu, jedine koje ne uništavaju slobodu, nego joj pružaju pravo usmjerenje u prostoru. Odvažiti se na to, na taj skok – da tako kažem – u konačno, i tako prihvatiti puninu života. To je nešto što bih s radošću želio priopćiti.