Uz liturgijska čitanja XIX. nedjelje kroz godinu razmišlja don Stjepan Bolkovac

Dragi slušatelji Radio Vatikana! Božja riječ ne samo ove nedjelje, nego sve tri nedjelje u kolovozu govori nam o kruhu koji je Isus izabrao kao mjesto i način svoje trajno prisutne ljubavi među nama. Dva su znaka po kojima Bog u Bibliji prati svoj izabrani narod kroz pustinju prema obećanoj zemlji: to je kruh koji je sišao s neba (mana) i voda koja je provrla iz stijene. U prvome čitanju vidimo da ta ista dva znaka znak su Božje prisutnosti proroku Iliji, koji osobno više nema volje za život i ne vidi više smisao svoje duhovne borbe za Božje kraljevstvo. Tako Ilija nastavlja svoj prolaz kroz pustinju života osnažen znakovima Božje blizine i spremno nastavlja svoje životno poslanje. U svetom Evanđelju apostol Ivan donosi nam dijalog između Isusa i Židova, koji nikako ne mogu privatiti Isusovu tvrdnju da je on kruh koji je sišao s neba da nas nahrani Očevom riječju. Oni znaju da Bog može dati kruh koji silazi s neba, ali da je to Isus koga poznaju i koga treba gledati očima vjere, a ne očima ljudskoga znanja i poznavanja, to im nikako nije sjedalo u dušu. Sveti Ivan nam otkriva još i više. Isus je kruh bez kojega ne možemo duhovno živjeti, to jest Euharistija, sveta Pričest, koja daje snagu vjeri da ne umre u nama. Da čovjek bez hrane i vode ne može živjeti i da bez njih ide u sigurnu smrt, to nam je iskustveno jasno. Ali da čovjek bez duhovne hrane i vode, to jest bez Euharistije i ostalih sakramenata ne može duhovno živjeti i djelovati to mnogima nije jasno, a mnogo puta niti važno. Sjećam se jednog svoga starijeg subrata svećenika, koji mi je rekao: Kada se okrenem oko sebe i pogledam ljude kako žive i kako se ponašaju onda sam sve više uvjeren kako oko mene hodaju toliki duhovni mrtvaci! Ali u isto vrijeme sam svjedok, da kada Isus obraćenjem zahvati nekoga od njih iznutra i počne ga hraniti euharistijskim kruhom svoje prisutnosti, taj isti čovjek oživi i donosi plodove ljubavi za ovaj i za vječni život. Sveti Pavao će nas u odlomku svoje poslanice Efežanima, koju imamo kao drugo misno čitanje pozvati da živimo kao Isusovi prijatelji, kao oni kojima je on u srcu kao duhovna hrana i kao ogledalo ponašanja. Često čujem tolike kritike koje upućujemo jedni drugima na račun ponašanja. Gledaj ovoga ili gledaj onu kako se ponašaju. I kao da nam onda oni služe za izgovor da i mi ne moramo biti bolji. Zanimljivo je da pri tom najčešće ne gledamo na one koji žive kako to Isus zahtjeva, nego na one koji su njegovi samo po imenu, ali ne i po ponašanju. A sveti Pavao nam jasno poručuje da mi nismo mjera jedni drugima, nego je sam Isus mjera svima nama. Stoga nas i poziva da svaki od nas na temelju svojih darova što ih je od Boga primio, na temelju svoga životnoga poziva što ga je od Boga dobio, odgaja i usklađuje svoj život promatrajući Isusa kao svoju istinsku mjeru i hodajući vjerno za njim. Tako ćemo biti nositelji kulture života koja svoju snagu i svoj smisao crpi iz euharistijskoga kruha života, to jest samoga Isusa, i ujedno izbjeći opasnosti propadanja u kulturu smrti koja počiva na bezglavoj jurnjavi za materijalnim obiljem i uživanjem bez duše i srca. O kako bi bilo lijepo da jedni za druge možemo izjaviti jednu od najljepših pohvala koja se može izreći o nekom čovjeku, a koja proizlazi iz kršćanskog poimanja kruha i dobrote: Dobar je k’o kruh! Božja riječ nas dakle ove nedjelje poziva da s Isusom, Kruhom života koji je sišao s neba, budemo dobri jedni drugima ovdje na zemlji kao kruh.