O Festivalu igranoga filma u Puli, Boris Rotar

Nakon svršetka Festivala igranog filma u Puli može se zaključiti da je i hrvatskom filmu krenulo, ističe u svom osvrtu naš stalni suradnik u kulturi Boris Rotar.
Doista, čak šest filmova za državicu od 4,5 milijuna relativno slabo plaćenih Hrvata koji nemaju ni Bollywooda kamoli Holivud, i gdje se Todorići i ini hrvatski Moguli još ne pojavljuju kao sponzori i daj Bože čak i producenti novog hrvatskog filma - i nije malo. Od toga svjetski film dakako nije nijedan jer naprosto takvog talenta još nemamo, a niti tako moćnu filmsku industriju koja bi takvog pa makar i zanatliju mogla iznjedriti. No, već poznati Hribarov „Što je muškarac bez brkova“, „Put lubenica“ Branka Schmidta, „Volim te“ Dalibora Matanića pokazuju da Hrvatska ima mlađih i uspješnih obrazovanih redatelja, a ni iskusni Veljko Bulajić i Rajko Grlić nisu načinili baš loše filmove. Rekao bih dapače sasvim solidne samo pomalo nerelevantne za ovo naše turbo brzo vrijeme. Kako hrvatska književnost, tako ni filmska umjetnost nisu uvijek istovjetnom brzinom pratile događaje na svjetskoj sceni. S likovnom umjetnošću je bilo malo bolje no mi smo ipak mala zemlja a trendove, modu diktiraju neki jači i veći. Ove se godine na Puli dogodio i uspješan dječji pustolovni film „Duh u močvari“ koji je dokazao da se Branko Ištvančić prisjetio da je primjerice „Vuk samotnjak“ Obrada Glušćevića bio najprodavaniji hrvatski film u svijetu, a ni Tadejev „Vlak u svijetu“ nije zabilježio manju svjetsku poslovnu i umjetničku slavu. Pobijedio je film mladog Sarajlije Antonija Nuića „Sve džaba“ za koji je redatelj sam napisao i scenarij. Iako najavljivan kao road movie tj. film ceste, film je to posve originalne ideje. Nakon posljednjeg rata koji je i u Bosni sve promijenio mladić odluči, napose nakon besmislene smrti svojih prijatelja nakon svađe u pijanom stanju, da proda sve, i nasljedstvo što ga je dobio upotrijebi na originalan način poput novovjekog Isusa. Mladić kreće na put Bosnom sa svojom pokretnom radnjom - kako bismo to mogli reći - na kojoj piše Sve džaba, i izazivajući nevjericu poput dobrog Samaritanca dijeli piće posve besplatno. Čini to u svakom mjestu samo po jedan dan izazivajući nevjericu i pritom poštujući zadanu si riječ da sam neće ništa piti. I tako priča kreće i u prilici smo vidjeti čitav jedan mikrokozmos, kako se to nekad govorilo, «naših, domaćih« ljudi i pratiti njihovo ponašanje kad im netko nešto pa makar to bilo i samo piće - dijeli besplatno. Ideja svjetska, Majke- Terezijanska, filmska realizacija ne na toj razini, ali žiri je sasvim sigurno htio nagraditi i originalnu ideju i mladalačku hrabrost ne tako davnog diplomanta zagrebačke filmske akademije. Izložba Cinemania(c), odličan odabir ponajboljih europskih i svjetskih filmova kao ponuda drugog filma u prekrasnoj pulskoj Areni u koju je Pirate s Kariba samo dan prije početka festivala nacionalnog filma došlo gledati čak 10000 gledatelja, daju nade da iduća 54. Pula može očekivati još uspješnije filmove. Krenulo je krenulo. Publika se vraća u Arenu, želi vidjeti domaći film, ali na žalost domaći film ne govori hrvatskom gledatelju ono što bi on želio vidjeti, a to su, uvjeren sam, bez imalo tzv. Kritičarske doze nazovi učene kritičnosti: na umjetnički način obrađene probleme koji tište prosječnog hrvatskog građanina koji nije ni pljačkaš pretvorbeni, ni sabornik, ni razvojačeni branitelj koji liježe na «kašikaru», već sasvim običan otac obitelji koji se bori za kruh svagdanji u znoju lica svoga kod lokalnih i stranih moćnika brinući se za svoju sve malobrojniju i teško prehranjivu obitelj kojemu je Crkva možda i posljednja duhovna zaštita ne samo religijske postojanosti već i njegov novi antemurale, ne više samo christianitatis, već i zid obrane pred duhovnom prazninom rada koji nije plaćen, bešćutnog stranog vlasnika o kojemu kao da su vizionarski pisali negdašnji naši začinjavci moderne hrvatske književnosti poput Šenoe i Kovačića i ne samo oni. Hrvatski film bit će svjetski baš kao i sva ostala hrvatska umjetnost kad bude posve hrvatski, a to znači kad bude govorio o hrvatskom čovjeku na način kao da govori bilo kome u svijetu. Hrvatska je europska upravo kad je iskreno hrvatska a tada je i ravnopravna svijetu. Postoji samo dobra i loša umjetnost, a ne hrvatska, ili njemačka ili američka. Zlo je univerzalno pa upravo stoga i ono Majke Terezije 'Čini dobro' svemu usprkos valja primijeniti i na hrvatski film. Valja nastaviti raditi originalne, iskrene filmove za hrvatskog građanina i tada će oni, uvjeren sam, biti, ako su dobro urađeni biti rado gledani širom svijeta, od Japana do Portugala i od Australije do Irske.