U Rimu svečano proslavljen spomen svetoga Ignacija

(01. kolovoza 2006. – RV) Preminuo je točno kako je i živio: sam pred Bogom. Bez duhovnoga zanosa, bez subraće i prijatelja uz uzglavlje, bez uputa za potomke. On koji je govorio s papama i kraljevima, okončao je vlastitu agoniju sam u sobi izgovarajući riječ koja se čula kroz zid sobe, a koja je ispunjala njegov cijeli život: Dios, odnosno Bog. Tim je prizorima, u crkvi Del Gesù u Rimu, nedaleko od mjesta gdje se u osvit dana, 31. srpnja, prije 450 godina ugasio život svetoga Ignacija, vrhovni poglavar Družbe Isusove otac Peter-Hans Kolvenbach, sinoć oslikao posljednje trenutke života svetoga Ignacija Lojolskoga. Svečana sveta Misa u crkvi Del Gesù bila je vrhunac proslave obljetnice slavljene u cijelome svijetu, počevši od španjolskoga svetišta u Loyoli. Često umiremo kako smo i živjeli, „Ignacije je uvijek želio riječima i životom u siromaštvu propovijedati da se u svemu prije svega služi samome Bogu“ – istaknuo je u prigodnoj homiliji otac Kolvenbach. Upravo je u franjevačkom siromaštvu koje je očaralo Sveca iz Loyole, ključ razumijevanja bitnosti njegovoga apostolskoga duha, izraženoga u času smrti. Ignacije je dopustio da ga Bog zarobi i naučio je s Njim razgovarati kao što sluga govori svome gospodaru, ali i kao što prijatelj govori prijatelju. Ljepotu toga povjeravanja, budući utemeljitelj Družbe Isusove, obvezao se poučavati je svima s kojima se susretne na svome hodočasničkom putu. Kad Marija izgovori svoj DA Bogu, bijaše sama, ali ne i osamljena, jer je Bog bio s njom – istaknuo je otac Kolvenbach. Za utemeljitelja Isusovaca, pred Bogom se otvara prostor za dijalog, u kojemu se zbog tišine ne čuju druge riječi osim onih bitnih u govoru „srca srcu sa samim Bogom“. To je tajna slavnih duhovnih vježbi. U njima sveti Ignacije uporno ostaje u tvrdnji „ja pred Bogom“, toliko da bi se moglo misliti kako njegova duhovnost od nas želi učiniti individualiste. To bi značilo zaboraviti kako nas Ignacije poziva na osobnu odgovornost pred Bogom za sve ono što nije dobro kao i za sve ono što se čini u ljudskoj zajednici. A to osobno odabiranje samoga Boga samo daje snagu i milost da shvatimo svoju odgovornost za život i smrt našega čovještva, svjetla i tame naše Crkve, proljeća i zime naše obitelji i naših redovničkih zajednica – zaključio je otac Kolvenbach.