Uz liturgijska čitanja 17. nedjelje kroz godinu razmišlja don Boris Vidović
Silno mnoštvo je slijedilo Isusa jer su vidjeli znamenja što ih je učinio na bolesnicima.
On je bio onaj koji je ispunjavao njihov život ne samo zdravljem, već i smislom, ljubavlju,
radošću, nadom, puninom: jednom riječju donosio im je novi život. Svatko od nas može
u svojoj nutrini osjetiti onaj vapaj vječnosti koji tu i tamo provali iz najdubljih
temelja našeg bića, vapaj za puninom ljubavi i čežnje za blaženim stanjem. No, svjesni
smo isto tako da se to stanje ovdje na zemlji ne može ispuniti, i da je samo Bog,
u konačnici, onaj koji jedini može trajno ispuniti naše srce ljubavlju i radošću.
No, hoditi za Bogom pomalo je nepredvidivo. Put može voditi na samotna mjesta s onu
stranu mora, ili na goru, kamo se bio uspeo Isus sa svojim učenicima. Netko se na
tome putu umori, netko malo zastane, netko odustane… Oni najuporniji znaju, pak, da
se u hodu za Isusom ne mogu u svakom trenutku očekivati utjehe i osjećaj potpune Božje
blizine. Današnji svijet pun je svakovrsnih ponuda koje su usmjerene na ispunjenje
čovjekove potrebe za srećom, što se koristi i u propagandne svrhe. Čini se čak da
izbor određene paste za zube ne samo da čuva zube zdravima već donosi radost i sreću
u čitavu obitelj. Ako majka kupi u trgovini određeni prašak za rublje ne samo da će
njezino dijete imati čistu odjeću nego će i ona biti toliko opuštena te se neće više
nikada naljutiti na svoje dijete. Isus nudi nešto drugo gladnom čovjeku: nudi kruh
života, odnosno nudi sebe samoga. U zgodi umnažanja kruha vidimo znak Euharistije.
Euharistija je, kako nas uči Crkva, vrhunac i izvor kršćanskog života. U biti, u Euharistiji
nam je Isus darovao samoga sebe, pa po tome ispada da je darivanje samoga sebe vrhunac
i izvor kršćanskog života. Tek u darivanju samoga sebe čovjek ostvaruje potpunu slobodu
i tako se ostvaruje. Kako bismo uvijek bili u stanju imati takav životni stav, imamo
hranu koja nam daje snagu za to. Možda smo često, poput Andrije, brata Šimuna Petra,
skeptični u pogledu naših mogućnosti. On je pronašao dječaka koji ima pet ječmenih
kruhova i dvije ribe, ali što je to za tolike? I svaki naš mali čin ljubavi prema
čovjeku - što je to za tolike potrebe? Ili poput apostola Filipa sasvim realno, bez
imalo fanatizma, procjenjujemo situaciju: «Za dvjesta denara kruha ne bi bilo dosta
da svaki nešto malo dobije.»; drugim riječima, stanje je takvo da svaki naš trud ne
bi mogao u konačnici puno pomoći. Umnažanje kruha znak je da će Gospodin umnožiti
i blagosloviti svaki naš trud, svako naše darivanje, i da sve ono što je učinjeno
iz ljubavi ima vrijednost koja će trajno ostati. Na nama nije prosuđivati posljedice
naših eventualnih djela, već činiti ono što u određenom trenutku možemo učiniti, pri
tome moleći Gospodina da umnoži naš trud i našu ljubav.