Molitva nije izlaženje iz tijela, ona čini da Duh Božji siđe u svaki trenutak ljudskoga života

(25. srpnja 2006. – RV) Po nakani i uputama Svetoga Oca u nedjelju je u Bazilici svetoga Petra slavljena Sveta Misa za mir na Bliskome istoku. Misu je predvodio umirovljeni maronitski biskup Chekrallah Harb, a suslavilo je šest libanonskih svećenika i vatikanski kanonik monsinjor Giuseppe Simonazzi. Govoreći o nakani Svetoga Oca, otac Vincenzo Coli, kustos bazilike svetoga Franje u Asizu, kazao je za našu radio postaju kako je molitva popraćena postom, jer u Evanđelju stoji kako se neki demoni pobjeđuju „postom i molitvom“. Molitva i post nam omogućuju shvatiti da čovjek treba žudjeti ne samo za onim što može zadovoljiti njegove materijalne potrebe, nego i za istinskim vrednotama koje daju puni smisao njegovome postojanju. Molitvom se stavljamo pred Boga onakvi kakvi jesmo: ograničena i grješna stvorenja. Ovo je izvanredna prigoda kako bismo se svi izdigli iznad svojih ograničenja i krivnja. Uvijek se može poduzeti životni put, jer u svemu prvu i posljednju riječ – naravno za vjernika – ima Duh Sveti. Činjenica da razgovaramo s Gospodinom treba nas staviti pred konkretnog čovjeka, sazdanog od mesa i kosti, pred njegove probleme, pred narode i države, kako bismo shvatili da nas pravda u životu obvezuje ponovno naći korijene svoga bitka, sposobnoga misliti na druge, na one koji nas svakodnevno okružuju, posebice ako imamo na umu narode koji trpe zbog gladi, bolesti ili nečega drugog – istaknuo je otac Vincenzo. Osvrnuvši se na potrebu unutarnje šutnje, kazao je kako je svima potrebna koja minuta unutarnje šutnje kako bismo zavirili u dubinu svojega bitka, što će nas sigurno promijeniti tako da želimo mir i sva druga dobra. U miru su sadržana sva dobra koja možemo zamisliti. U sebi trebamo odrediti prostor za tišinu, gdje se možemo susresti sami sa sobom kako bismo shvatili svoje dostojanstvo, te osim svoje ograničenosti također i svoju veličinu. U tome bismo prostoru od Gospodina trebali tražiti snage da budemo dosljedni u životu, da svjedočimo da biti čovjek znači biti jak, otvoren, sposoban za slobodu, ali za odgovornu slobodu – primijetio je otac Coli.
O smislu molitve u čovjekovu životu, opatica benediktinskoga samostana u Norci sestra Katarina Corona, kazala je pak kako je molitva prihvaćanje Gospodinova poziva: „Gdje su dvojica ili trojica sabrani u molitvi, ja sam među njima“. Ona dvojica, trojica, budući da su sjedinjeni s Kristom, sjedinjeni su s cijelom Crkvom, cijelim čovječanstvom. Upravo zato molitva ima smisao i univerzalnu vrijednost. Na upit što reći onima koji kažu da nemaju vremena za molitvu, odgovorila je kako se moli u radu, životu, u svim zgodama. Naše je pravilo sažeto u geslo: „Moli i radi“. Postoji vrijeme određeno za molitvu i vrijeme za rad. Ali ako molitva ne postane duša našega rada, našega života, našega djelovanja, onda je to vrijeme skoro izgubljeno. Molitva, ako je uistinu prava molitva, određuje naše ponašanje, način našega djelovanja. Dakle, ono što ja radim nadahnuto je duhom koji bi trebao biti u meni. Dobro je, u ovome dinamičnome svijetu koji se neprestano mijenja, u kojemu se ne nalazi vremena za molitvu, svako toliko podastrijeti Bogu ono što činimo, Njemu upraviti misli, hvalu, zatražiti pomoć … utjeloviti se, jer se je Gospodin utjelovio. Molitva nije izlaženje iz tijela, ona čini da Duh Božji siđe u svaki trenutak moga života – zaključila je sestra Katarina.