Za sve one koji su u Beirutu, u Libanonu, ostali bez krova nad glavom, otvoreni
su samostani, škole i redovničke kuće. Kako javlja agencija AsiaNews, opat Seman Abou
Abdo, poglavar Maronitskoga reda Blažene Djevice Marije, pozvao je sve odgovorne u
redu, okupljene na izvanrednom kapitulu, da u pružanju pomoći ne rade razliku između
kršćana i muslimanâ. Grčki melkitski patrijarh Grgur III. Lahham, sa svoje je strane
pak uputio apel svim vjerskim vođama, biskupima i poglavarima kongregacijâ, kako bi
se pokrenuli u korist te braće koju neprijatelji mira pogađaju okrutnim bombardiranjem.
Otvaranje samostanâ i redovničkih kućâ zatražila je i filipinska Vlada, kako bi pomogla
svojim sunarodnjacima koji rade u Libanonu, a kojih ima 34.000, dok se razmatraju
mogućnosti njihove evakuacije prema Siriji ili Cipru. U srijedu, 19. srpnja,
u rimskoj Crkvi svete Marije in Trastevere, u organizaciji Zajednice svetoga Egidija,
održano je molitveno bdijenje za Libanon, koje je predvodio kardinal Achille Silvestrini.
Zajednica svetoga Egidija pozorno prati događanja u Libanonu već više od 25 godina
– kazao je Marco Impagliazzo, njezin predsjednik te dodao kako je 80-ih godina zajednica,
kao znak mira, primila na neko vrijeme skupinu starijih osoba iz jednoga od naseljâ
pogođenih ratom. U ovoj su crkvi održana brojna bdijenja za mir u Libanonu, a brojni
su i naši libanonski prijatelji, kršćani i muslimani, čiji su predstavnici uvijek
sudjelovali na našim međureligijskim molitvenim susretima za mir – dodao je Marco
Impagliazzo, te na koncu napomenuo kako je važnost Libanona u njegovoj stvarnosti
uzora zajedničkoga postojanja religijâ i kulturâ u srcu Bliskoga istoka. Apostolat
obitelji trebao bi biti jedna od prvih tema na dnevnome redu pastorala Crkve –
izjavio je ovih dana indijski kardinal Toppo, nadbiskup Ranchija, koji je po povratku
s V. svjetskog susreta obitelji u Valenciji istaknuo kako se Crkva u toj azijskoj
zemlji treba više založiti u pomoći obiteljima. Prema mišljenju kardinala Toppa, susret
u Valenciji je između ostaloga pokazao da je vrijeme život, a ne novac, kako se obično
misli. Međutim, roditelji često, poneseni ritmom svakodnevnoga života, nemaju vremena
za sebe i djecu, kao što se ponekad dogodi da sama djeca ne sudjeluju u obiteljskom
životu. To je sindrom koji slabi naše obitelji – napomenuo je kardinal. Pa ipak, središte
obitelji je ljubav. Ako se izgubi ljubav, u opasnosti je budućnost našega društva,
a i Crkve. Uostalom, obitelj je škola gdje se uči vjera, a u našim bi obiteljima mlađi
naraštaji trebali biti više uključeni u vjeru i potaknuti podijeliti ju s drugima
– upozorio je kardinal Toppo. U pastoralnome pismu o zdravlju, talijanski
su biskupi izrazili odlučno 'ne' eutanaziji i terapijskoj upornosti. Neka zdravstvo
bude uvijek usmjereno prema zaštiti života – istaknuli su biskupi u pismu, upozoravajući
na opasnosti do kojih može doći u zdravstvu, slijedom ponašanja kojim se zavarava
mogućnošću vladanja životom i smrti. Očigledni simptomi takvoga poimanja – prema mišljenju
talijanskih biskupâ – jesu, s jedne strane terapijska upornost, a s druge, eutanazija.
Oni se nalaze u određenome logičnom slijedu, jer je u njima uvijek čovjek taj koji
se ne želi ogledati sa smrću. U slučaju terapijske upornosti – istaknulo je Povjerenstvo
Talijanske biskupske konferencije za službu u zdravstvu – čovjek se koristi svim sredstvima
kako bi odgodio smrt, dok si eutanazijom čovjek prisvaja pravo ubrzati i odrediti
trenutak preminuća. U oba slučaja on želi primijeniti potpunu vlast nad životom i
smrću – primijetili su biskupi. U Mijanmaru je sve više mladih koje privlači
karizma don Boska. Potaknuti željom postati „mali evangelizatori“, oduševljavaju se
Isusovom porukom ljubavi i pastoralnim stilom salezijanaca. Crkva u Mijanmaru, zahvaljujući
nazočnosti salezijanaca, ali i drugih redovnika, poput isusovaca i franjevaca, sve
više jača svoje zalaganje u dušobrižništvu mladeži, a plod je toga zalaganja porast
zvanjâ. U raznim područjima zemlje ima oko 1300 sjemeništaraca, često uključenih u
društvene aktivnosti, poput rada u školama i bolnicama, i to zahvaljujući redovničkim
zajednicama.