Uz liturgijska čitanja 12. nedjelje kroz godinu razmišlja fra Marko Medo

Evanđelje iznosi zgodu dok su Isus i apostoli u lađi prelazili s jedne na drugu stranu jezera, najednom nasta žestoka oluja, na lađu navale valovi te su je već gotovo napunili. Apostoli u strahu i nevjerici, vjetar i valovi bacaju lađu, skoro je potapaju, pitaju se što činiti? Isus je s njima: Njegova prisutnost morala bi ulijevati vedrinu i povjerenje. Ali Isus i dalje spava. Kako često se događa u našem životu, Bog se čini često odsutnim, dalekim, nezainteresiranim. Strah i nepovjerenje koje nisu mogli više držati u sebi, viču: »Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?» Zamislite kolika pitanja s tonom optužbe i mi obraćamo Gospodinu?
Zašto se baš meni mora događati? Zašto je svijet pun nasilja? Zašto se ljudski život više ne vrednuje, zašto se toliko gazi i ugrožava? Zašto mnogi umiru od gladi? Zašto mnoga nevina djeca pate i često su svedena na predmet nemoralnosti moćnika? Možemo neprekidno nabrajati... Isus jasno daje odgovor apostolima, dakle i na naša pitanja, s geslom koji poziva na vjeru: «Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?». Zapovijeda vjetru i jezeru te mu se pokoravaju. Isus drži kontrolu nad situacijom i ne dopušta da zlo nadvlada dobro. Bog dopušta da dođu kušnje i oluje u kojima se mjeri koliko smo Božji, u svakoj kušnji Bog se objavljuje kao Ljubav koja spašava. Isus s apostolima u lađi, slika koja se često koristila jer sadrži simboličan govor. Nije mi namjera ulaziti u simboliku tog govora, znao sam čuti kako neki govore da im se često Crkva čini kao lađa bez kormilara, uz to još propušta vodu, te je u opasnosti da bude potopljena. Na ovakve i slične tvrdnje stoji isti odgovor Isusov koji je dao apostolima. Slika lađe kao putujuće Crkve koja ima jasan smjer kretanja i cilj odredišta. Njezino postojanje i nastavljanje smjera mogu smetati oluje, ali je ne mogu zaustaviti niti potopiti. Filozof Kierkeggard kad govori o «biti» i «imati» upravo upotrebljava sliku lađe čije je kormilo u rukama kuhara i to što prenese megafon nije smjer kretanja nego što će se jesti sutra. Dakle glavna preokupacija ljudi koji su na toj lađi jest da znaju što će jesti, što će obući i koju modu slijediti. Postoji razlika između lađe, kormilara i komandi.
Mi smo ipak u čvrstoj lađi koju vodi Isus čije su riječi smjer kretanja te daju vječni život. Isus daje smisao putovanju, iako oluje mogu ometati, ali snagu daje siguran cilj. Osobni život svakog kršćanina je obilježen putovanjima, ipak postoji ovaj temeljni koji daje smisao svima ostalima. Za kršćanina svaka zemlja strana je domovina i svaka domovina je zemlja strana. Kao hodočasnik mora dati smisao svojem hodočašćenju. Iako je izložen nesigurnostima na putovanju, ali siguran je u cilj. Sigurnost cilja je temelj nade i unutarnjeg jedinstva koje je utemeljeno na vjernosti Boga koji voli svakog pojedinca. Kao hodočasnici, bit ćemo izloženi opasnostima pogibelji, različitim kušnjama, osobnoj sumnji, malaksalosti vjere, kako kaže psalam: Blaženi čovjek koji se uzda u Gospodina!