„Dobro mi došel prijatel“, naslov je izložbe i spomen knjige u čast Vikiju Glovackom

„Dobro mi došel prijatel“, naslov je izložbe i spomen knjige u čast Vikiju Glovackom, vjerojatno najpoznatijem našem kabaretistu, pjevaču i zabavljaču, ali i izvođaču najzagrebačkije pjesme - legendarnom Zadnjem fijakeru. O knjizi koju je objavio Muzej grada Zagreba, govori Boris Rotar.
Kod mnogih starih purgera, kako sebe, prema njemačkom burger - građanin, vole nazivati Zagrepčani, spominjanje imena Vikija Glovackog budi sjećanja na kako ratne dane za vrijeme nesretne NDH, kada je taj sin poljskog emigranta iz Rijeke kao izvorni talent nastupao kao član brojnih katoličkih društava poput Orlovskog, Vojske bezgrešne, Hrvatskih katoličkih muževa, Križarskog bratstva pa sve do društva malih križara, koje su prema ideji i na poticaj krčkog biskupa Antuna Mahnića osnovali Ivan Protulipac i Marija Stanković u siječnju 1930. U zboru malih križara Glovacki je stekao glazbenu naobrazbu svirajući tamburicu i mandolinu. To je društvo djelovalo sve do 1945. godine kada ga je ukinuo kardinal Stepinac bojeći se komunističkih progona njegovih članova. Rat je taj rođeni zabavljač proveo kao pripadnik Zagrebačkog voda Prosvjetničke bojne, i to ga je nakon rata koštalo sedam godina zatvora s prinudnim radom i pet godina gubitka svih građanskih prava, osim roditeljskih. I u Staroj Gradiški je nastupao i uveseljavao vicevima i dosjetkama pa je nekako pušten 1954. godine, no kao «antidržavnog elementa» pratila ga je UDBA do iznenadne smrti od infarkta u 1976. godini. Muzejski radnici i proučavatelji zagrebačke prošlosti iz jednog od ponajboljih i najagilnijih zagrebačkih muzeja, shvatili su da odajući počast pokojnom zabavljaču imaju mogućnost sakupiti i izložiti na jednom mjestu i u jednoj knjizi bogatu noviju prošlost zagrebačke estrade u koju spadaju nezaboravne godine zagrebačkog Varijetea u Ilici 31, gdje je potom zaživjelo kazalište Jazavac, da bi danas tu djelovao Kerempuh, pa sve do zlatnih godina zagrebačkog festivala zabavne glazbe te do osnutka, i također sjajnih godina Krapinskog festivala popevki i inih večeri na Šalati i u Zlataru kojima je spiritus movens i glavna zvijezda bio nezaboravni Viki, koji je slavu stekao i kao sjajna radijska zvijezda uz Bracu Reissa u Porodici Veselić i Veseloj večeri na radio valovima. Taj sjajni vicmaher, lucidni konferansje, glumac i nadasve briljantan i jedinstven interpretator sjetnih zagrebačkih popevki, kako je volio reći za ono što bi preuzetniji i europski podrepaši voljeli nazivati šansonom, pisao je stihove i laude starom dobrom Zagrebu ili im, kao u slučaju Zadnjeg fijakera za koje je stihove napisao novinar Pero Zlatar uz pomoć Drage Britivića, udahnuti jedinstveni tembr svojim promuklim glasom. Ta pjesma doista je s pravom proglašena najboljom pjesmom o Zagrebu i polako stječe s vremenom slavu poput legendarne Paljetkove Marijane, za koju svi misle, zbog njene popularnosti da je iznikla u narodu. Sa stručne strane knjiga prepuna jedinstvenih fotografija, stihova i notnih zapisa, razglednica i pisama, poslužila je kao mjesto gdje su svoje mjesto uz Glovackog, pronašli i Nela Eržišnik, Stjepan Đimi Stanić, Ivo Robić, Toni Leskovar i mnogi, mnogi estradni umjetnici ponikli na Prvom pljesku koji je inicirao, i iz tjedna u tjedan vodio nezamjenjivi, šarmantni Viki. Gdje se god zagrebe od krugovala do plesnih večeri, pronađe se trag Vikija Glovackog; i ova je knjiga pravi znanstveni kompendij o nečem naizgled vrlo efemernom što prolazi brzo zajedno s nestankom izvođača - zabavljača. Makar i nama mlađima i ljudima naviklim na ponešto drugačiji zvuk rock 'n rola i kojekakvih sve ne novih ritmova, Glovacki nije bio poznat, to što živi u memoriji grada pokazuje kako zapravo, ne samo zabavljaštvo već i dnevno novinarstvo vrlo često za kasnije proučavatelje ostaju neprocjenjivi i jedinstveni izvori za pisanje prave povijesti grada, vremena i ljudi koje je vrijeme naizgled pregazilo. To dokazuje i ova sjajna izložba, a još više poveća knjiga, pomalo nezgrapno dizajnirana, ali popraćena i digitaliziranim snimkama onog što je pronađeno od djelatnosti Vikija Glovackog - opredmećeno u jednom kompakt disku koji je dio ove odlične i tako potrebne knjige. Dugo je vremena prošlo i sad su doista neki drugi cajti, rekel bi, da je živ Viki Glovacki, ali ljudi poput njega ostaju živjeti u jednoj ili dvije svoje pjesme. Možda djeluje preuzetno, ali zar se velikog boema i pjesnika Tina primjerice ne pamti prvenstveno po Svakidašnjoj jadikovki i Pobratimstvu lica u svemiru usprkos nizu sjajnih pjesama koje je napisao. Upravo tako i velikom zabavljaču, kakav je Glovacki očito bio u svoje vrijeme, trag će ostati ponajviše po unikatnoj i nenadmašnoj interpretaciji Zadnjeg fijakera. U knjizi su, osim autorice koncepcije izložbe Vesne Leiner, pisali kustosi Muzeja grada Zagreba Maja Šojat Bikić i Boris Mašić te Stjepan Mihaljinec i Pero Zlatar.