Papina poruka za Svjetski misijski dan

(02. lipnja 2006. – RV) Ako poslanje «ne proizlazi iz ljubavi, ako ne izvire iz dubokog čina božanske ljubavi, u opasnosti je svesti se na čistu filantropsku i socijalnu aktivnost». Papina je pretpostavka u Poruci u kojoj je istaknuo neophodnost i stalnost zauzetosti za sve kršćane: upoznati Boga koji je Ljubav, ljubav koja prožima cijelo stvaranje ljudske povijesti. Začuđujući znak te ljubavi jest Križ u svome najradikalnijem obliku, gdje se – tumači Benedikt XVI. – Bog okreće «protiv samoga sebe» i «daruje se kako bi uzdigao čovjeka i spasio ga». Polazeći od toga gledišta, kršćanin može definirati što je ljubav i pronaći put svoga načina živjeti i ljubiti». Dakle, da bismo mogli ljubiti onako kako Bog želi, treba živjeti u Njemu i od Njega: Bog je prva čovjekova 'kuća' i samo tko u Njemu stanuje gori vatrom božanske ljubavi i u stanju je 'zapaliti' svijet. Nije li upravo to poslanje Crkve u svakom vremenu?, upitao se Sveti Otac. «Dakle, biti misionari znači ljubiti Boga svim svojim životom, sve do darivanja, ako je potrebno, i vlastitoga života za Njega. Koliki su svećenici, redovnici, redovnice i laici, pa i u ova naša vremena, - podsjetio je Papa – dali najviše svjedočanstvo ljubavi, mučeništvom»! Ali, «uz one na prvim crtama u evangelizaciji» su i svi drugi: «djeca, mladi, odrasli» - primijetio je Benedikt XVI. – koji svojom molitvom i suradnjom na razne načine doprinose širenju «Kraljevstva Božjega na Zemlji». Dakle, služiti Evanđelju nije «samotnička avantura, nego podijeljena zauzetost svake zajednice».