Recenzija knjige, Boris Rotar

Henri Nouwen, znameniti je katolički svećenik koji je odrekavši se karijere sveučilišnog profesora otišao u zajednicu Arka kao dušobrižnik osoba s poteškoćama u razvoju. Dosljedan u životu pisao je knjige snažnog kršćanskog duhovnog nadahnuća kakva je i „Živjeti kao ljubljeni“ o kojoj govori Boris Rotar.
Nouwen je umro 1996. godine, i Kršćanska sadašnjost je od njegovih bestselera već objavila knjigu „Isus smisao mojega života, Povratak izgubljenog sina, Kalež našega života i Snaga njegove prisutnosti“. O nekima od njih već smo pisali za naš radio. Ova posljednja nosi podnaslov 'Duhovni život u sekulariziranom svijetu'. Nastala je na nagovor autorovog američkog prijatelja agnostika Freda koji je zamolio svog prijatelja Henrija da napiše djelo u kojem je poželio da autor govori iz srca izravno i jednostavno ono što on vidi, a oni ne vide i ne čuju. I autor kreće na posao. Pokušava najprije odgovoriti na pitanje što to znači biti ljubljeni, pretpostavljajući da se većina ljudi osjeća gurnutim u stranu, zaboravljenim, odbačenim i napuštenim. Za njega je čak i arogancija drugačiji način nošenja s osjećajem bezvrijednosti. Neuroza je za ovog autora psihička manifestacija čovjekova osjećaja da nije dobrodošao u ljudsku egzistenciju. Počevši od one Augustinove : 'Nemirno je srce moje dok se ne smiri u tebi, Bože', Nouwen nas poziva na putovanje u kojem valja shvatiti da postajati ljubljeni znači pustiti da se istina naše ljubljenosti utjelovi u svemu što mislimo, govorimo i činimo. Kako bi pojasnio pokrete Duha u našim životima, on uzima riječi: uzet, blagoslovljen, razlomljen i dan. Kad znamo da smo izabrani, znamo da smo viđeni kao posebna osoba. Mi smo Božji izabranici, piše autor, čak kad nas i svijet ne izabire. Ustrajemo li u pogledu u sjenovitu stranu završit ćemo u mraku. Gdje nema razloga za zahvalnost uvijek će se naći razloga za ogorčenost. Važno je stalno raskrinkavati svijet oko sebe, jer je on manipulativan, kontrolirajući, gladan moći i, dugoročno, destruktivan. Svijet nam govori mnoge laži o tome tko smo pa mi sami moramo biti dovoljno realistični da se stalno podsjećamo na to. U molitvi valja čuti glas koji nas blagoslivlja, a kad mi nekoga blagoslivljamo, to je najznačajnija potvrda koju možemo ponuditi. Iznosi i vlastiti primjer svojih polusatnih molitava u kojima je ponavljao molitvu sv. Franje: Gospodine, učini me oruđem svoga mira: gdje je mržnja da donosim ljubav… Kad sam dopustio riječima iz svojega uma da se pomaknu u moje srce, počeo sam doživljavati, s onu stranu svojih nemirnih emocija i osjećaja, mir i ljubav koje sam riječima tražio. U suvremenom životu koji živimo prezauzeti smo i ne primjećujemo da smo blagoslovljeni. Razlomljenost pak, drugi jaki termin kojim barata autor, nalazimo širom svijeta. Posvuda je vidljiva fragmentarizacija i komercijalizacija naše okoline i gotovo je nemoguće pronaći mjesto gdje se naše biće - tijelo, um i srce mogu osjećati sigurnim i zaštićenim. Njegov je odgovor na to da je prvi korak ka iscjeljenju približavanje boli, a ne uzmicanje od nje. Naše je najveće ispunjenje u davanju sebe drugima, kaže autor. Prava sreća, radost i unutrašnji mir dolaze od davanja sebe drugima. Sretan život je život za druge, kaže Nouwen ističući da se ta istina često otkrije tek kada smo suočeni s vlastitom razlomljenošću. Pravo pitanje nije što možemo ponuditi jedni drugima, nego što možemo biti jedni drugima. »Kako postajem stariji, sve više otkrivam da je najveći dar koji ja mogu ponuditi moja radost življenja, moj unutrašnji mir, moja tišina i samotnost, moj osjećaj blagostanja. Kad se pitam tko mi najviše pomaže, moram odgovoriti da je to ona osoba koja je voljna dijeliti svoj život sa mnom«, ističe. Svoju ljudskost valja izraziti prijateljstvom, ljubaznošću, strpljivošću, radošću, mirom, praštanjem, nježnošću, ljubavlju, nadom, povjerenjem i još mnogim drugim, ističe autor, ističući da su to darovi koje imamo i koje možemo ponuditi drugima. Svijet je zao, kaže on, samo ako postaneš njegovim robom. I smrt je za ljubljene sinove i kćeri Božje prolaz u potpuno iskustvo bivanja ljubljenim. Za one koji znaju da su izabrani, blagoslovljeni i razlomljeni kako bi bili dani, umiranje je način postajanja čistim darom, kaže Nouwen. I na kraju autobiografski priznaje da njegov prijatelj agnostik Fred nije bio zadovoljan njegovom knjigom, jer mu nije odgovorio na temeljna pitanja «Tko je Bog? Tko sam ja? Zašto sam ovdje? Kako svome životu dati značenje? Kako mogu imati vjeru?« No, autor otkriva pomalo razočarano kako nije uspio odgovoriti prijatelju, ali su njegove izvrsne meditacije našle izvrstan odgovor među kršćanima vjernicima, i zaključuje pomalo paradoksalno kako su mu, eto, oni iz sekulariziranog svijeta pomogli da napiše odličnu knjigu za vjernike. Ona to svakako jest, pozivajući vas svojim kratkim «vodičem za razmišljanje», na samom kraju, na razmišljanje i meditaciju nad mislima odličnog, karizmatičnom jednostavnošću obdarenog, duhovnog pisca prvoga reda.