Henri Nouwen, znameniti je katolički svećenik koji je odrekavši se karijere sveučilišnog
profesora otišao u zajednicu Arka kao dušobrižnik osoba s poteškoćama u razvoju. Dosljedan
u životu pisao je knjige snažnog kršćanskog duhovnog nadahnuća kakva je i „Živjeti
kao ljubljeni“ o kojoj govori Boris Rotar. Nouwen je umro 1996. godine, i Kršćanska
sadašnjost je od njegovih bestselera već objavila knjigu „Isus smisao mojega života,
Povratak izgubljenog sina, Kalež našega života i Snaga njegove prisutnosti“. O nekima
od njih već smo pisali za naš radio. Ova posljednja nosi podnaslov 'Duhovni život
u sekulariziranom svijetu'. Nastala je na nagovor autorovog američkog prijatelja agnostika
Freda koji je zamolio svog prijatelja Henrija da napiše djelo u kojem je poželio da
autor govori iz srca izravno i jednostavno ono što on vidi, a oni ne vide i ne čuju.
I autor kreće na posao. Pokušava najprije odgovoriti na pitanje što to znači biti
ljubljeni, pretpostavljajući da se većina ljudi osjeća gurnutim u stranu, zaboravljenim,
odbačenim i napuštenim. Za njega je čak i arogancija drugačiji način nošenja s osjećajem
bezvrijednosti. Neuroza je za ovog autora psihička manifestacija čovjekova osjećaja
da nije dobrodošao u ljudsku egzistenciju. Počevši od one Augustinove : 'Nemirno je
srce moje dok se ne smiri u tebi, Bože', Nouwen nas poziva na putovanje u kojem valja
shvatiti da postajati ljubljeni znači pustiti da se istina naše ljubljenosti utjelovi
u svemu što mislimo, govorimo i činimo. Kako bi pojasnio pokrete Duha u našim životima,
on uzima riječi: uzet, blagoslovljen, razlomljen i dan. Kad znamo da smo izabrani,
znamo da smo viđeni kao posebna osoba. Mi smo Božji izabranici, piše autor, čak kad
nas i svijet ne izabire. Ustrajemo li u pogledu u sjenovitu stranu završit ćemo u
mraku. Gdje nema razloga za zahvalnost uvijek će se naći razloga za ogorčenost. Važno
je stalno raskrinkavati svijet oko sebe, jer je on manipulativan, kontrolirajući,
gladan moći i, dugoročno, destruktivan. Svijet nam govori mnoge laži o tome tko smo
pa mi sami moramo biti dovoljno realistični da se stalno podsjećamo na to. U molitvi
valja čuti glas koji nas blagoslivlja, a kad mi nekoga blagoslivljamo, to je najznačajnija
potvrda koju možemo ponuditi. Iznosi i vlastiti primjer svojih polusatnih molitava
u kojima je ponavljao molitvu sv. Franje: Gospodine, učini me oruđem svoga mira: gdje
je mržnja da donosim ljubav… Kad sam dopustio riječima iz svojega uma da se pomaknu
u moje srce, počeo sam doživljavati, s onu stranu svojih nemirnih emocija i osjećaja,
mir i ljubav koje sam riječima tražio. U suvremenom životu koji živimo prezauzeti
smo i ne primjećujemo da smo blagoslovljeni. Razlomljenost pak, drugi jaki termin
kojim barata autor, nalazimo širom svijeta. Posvuda je vidljiva fragmentarizacija
i komercijalizacija naše okoline i gotovo je nemoguće pronaći mjesto gdje se naše
biće - tijelo, um i srce mogu osjećati sigurnim i zaštićenim. Njegov je odgovor na
to da je prvi korak ka iscjeljenju približavanje boli, a ne uzmicanje od nje. Naše
je najveće ispunjenje u davanju sebe drugima, kaže autor. Prava sreća, radost i unutrašnji
mir dolaze od davanja sebe drugima. Sretan život je život za druge, kaže Nouwen ističući
da se ta istina često otkrije tek kada smo suočeni s vlastitom razlomljenošću. Pravo
pitanje nije što možemo ponuditi jedni drugima, nego što možemo biti jedni drugima.
»Kako postajem stariji, sve više otkrivam da je najveći dar koji ja mogu ponuditi
moja radost življenja, moj unutrašnji mir, moja tišina i samotnost, moj osjećaj blagostanja.
Kad se pitam tko mi najviše pomaže, moram odgovoriti da je to ona osoba koja je voljna
dijeliti svoj život sa mnom«, ističe. Svoju ljudskost valja izraziti prijateljstvom,
ljubaznošću, strpljivošću, radošću, mirom, praštanjem, nježnošću, ljubavlju, nadom,
povjerenjem i još mnogim drugim, ističe autor, ističući da su to darovi koje imamo
i koje možemo ponuditi drugima. Svijet je zao, kaže on, samo ako postaneš njegovim
robom. I smrt je za ljubljene sinove i kćeri Božje prolaz u potpuno iskustvo bivanja
ljubljenim. Za one koji znaju da su izabrani, blagoslovljeni i razlomljeni kako bi
bili dani, umiranje je način postajanja čistim darom, kaže Nouwen. I na kraju autobiografski
priznaje da njegov prijatelj agnostik Fred nije bio zadovoljan njegovom knjigom, jer
mu nije odgovorio na temeljna pitanja «Tko je Bog? Tko sam ja? Zašto sam ovdje? Kako
svome životu dati značenje? Kako mogu imati vjeru?« No, autor otkriva pomalo razočarano
kako nije uspio odgovoriti prijatelju, ali su njegove izvrsne meditacije našle izvrstan
odgovor među kršćanima vjernicima, i zaključuje pomalo paradoksalno kako su mu, eto,
oni iz sekulariziranog svijeta pomogli da napiše odličnu knjigu za vjernike. Ona to
svakako jest, pozivajući vas svojim kratkim «vodičem za razmišljanje», na samom kraju,
na razmišljanje i meditaciju nad mislima odličnog, karizmatičnom jednostavnošću obdarenog,
duhovnog pisca prvoga reda.