2006-05-02 18:39:20

O najnovijem dvobroju časpisa 'Marulić', B. Rotar


Marulić, časopis za književnost i kulturu izlazi u nakladi Hrvatskog književnog društva sv. Jeronima i u 39 svojih godišta nebrojeno je puta objavio tekstove koje nije smio objaviti ni jedan drugi časopis. Tu svoju otvorenost svjedočio je uvijek čvrsto usađen u katoličku vjeru shvaćenu u njezinom temeljnom značenju univerzalnosti. O najnovijem dvobroju govori Boris Rotar.
Svojstvenom mu erudicijom Radovan Grgec, glavni i odgovorni urednik, u svom uvodniku između ostalog podsjeća na neumitnost demografske katastrofe u koju tone Hrvatska, ne samo zbog loših materijalnih uvjeta u kojima je danas teško biti roditelj, što vodi i ka iseljavanju, ali i zbog utilitarizma i hedonizma. S velikim uvjerenjem u opću dobrobit poziva čitatelje svog časopisa da u javnosti, u svom stvaralaštvu, očitije svjedoče svoju vjeru i nadu u otkupljenje i uskrsnuće koje daju radost i vedrinu. Časopis na početku donosi i članak nedavno preminulog njemačkog sveučilišnog profesora dogmatike Lea Scheffcyka o Crkvi kao Communio – zajednici u kojem između ostalog ističe kako taj biblijski i starocrkveni pojam u prvom redu znači milosno-duhovno dioništvo s Isusom Kristom koje posreduje Crkva. Danas toliko hvaljeni novi modeli često su put u sektu, a nov je samo liberalizam bez ikakve srži i nesnosni hedonizam, ističe autor. Vrlo je zanimljiv i članak Mladena Jurčića koji pod intrigantnim naslovom Temelji kršćanskog anarhizma, analizira negdašnje komunističke mantre poput slobode, jednakosti, vlasti proletarijata, oslobođenja potlačenih, koje su zapravo u biti značile svoju potpunu suprotnost dok su danas opet riječi poput: ljudska prava, tolerancija, demokracija, pravo na različitost, jednakovrijednost svih religija, «pravo» na ovu ili onu glupost - i opet neki sažeci normativnih vrijednosti čovječanstva koji bi čovjeka današnjice osvijestili kako politički tako i moralno vodeći ga ka boljitku. Otkad je kršćanstvo ismijano i marginalizirano, istisnuto na marginu, zapadno društvo tone u sve veću dezorijentiranost, nasilje i demonsko rušenje vrijednosti, piše ovaj autor ističući kako današnje društvo daje zakonodavnu preferenciju tzv. vrijednosti sirovog promiskuiteta, gotovo normativnoj spolnoj izopačenosti, razaranju kršćanskog braka i obitelji kao osnovama morala i društva uopće. Njegov je odgovor na sve to da prave ljudske normativnosti nema i da ostaju jedino Božji zakoni usprkos danas sve težoj i rjeđoj vjeri. Sva se ljudska društvena uređenja, usprkos težnji ka socijalnoj pravdi izopačuju u represiju, jednoobraznost i nasilje pa je svaki kršćanin prema Jurčiću svojevrstan anarhist jer proniče ispraznost, površnost i temeljnu besmislenost «vječno lutajuće ljudske filozofije». Iz ovakvih njegovih premisa nužno vode misli kako današnje kršćanstvo mora postati borbeno, glasno i kako god to ironično zvučalo u ovo vrijeme kaosa, ono mora biti «revolucionarno» spram današnjih pogubnih gibanja, kaže autor. Završava citirajući papu Leona XII., koji je sva ideološka kretanja u ljudskoj povijesti najbolje i najkraće sažeo rekavši da su oduvijek na djelu dva bitna, temeljna tabora: prvi je za istinu i krepost, a drugi za sve što se toj istini i kreposti protivi. Uz stalnu suradnju književnih stvaralaca ističem zanimljiv prvi dio članka Marka Kovačevića: Hrvatsko religijsko nazivlje, u kojima se autor bavi uz kršćansku, i židovskom, islamskom i istočnoreligijskom terminologijom kao i nazivima politeističkih i animističkih religija u suvremenom hrvatskom standardnom jeziku. Vrijeme dopušta da spomenem samo polemički, erudicijom potkovano, reagiranje na kolumnista Jutarnjeg lista Pavičića i njegov napis o «slavenskom Liliputu», koji ispisuje Husein Kadić, odličan napis Melanije Ivezić Talan o mladom uspješnom ruskom piscu, ali i dominikancu laiku po vlastitom izboru, Ilji Strogoffu, a iako nakon 24 godine od objavljivanja u francuskom magazinu Most, vrlo je intrigantan i napis svjetski poznatog disidenta Aleksandra Solženjicina «Kako je komunizam ugušio Rusiju», u kojem je nakon sustavnih analiza Rusije kroz stoljeća, njegov odgovor bio da su ljudi zaboravili Boga. Nisu li ideje naše civilizacije zapravo lažne, pita se on. Rješenje krize nije na utabanim stazama repetitivnih koncepata. Smisao života za Solženjicina nije ni uspjeh, ni materijalno bogatstvo, već stremljenje duhovnom razvitku. Vrlo dobar, raznolik i bogat Marulić.







All the contents on this site are copyrighted ©.