Marulić, časopis za književnost i kulturu izlazi u nakladi Hrvatskog književnog društva
sv. Jeronima i u 39 svojih godišta nebrojeno je puta objavio tekstove koje nije smio
objaviti ni jedan drugi časopis. Tu svoju otvorenost svjedočio je uvijek čvrsto usađen
u katoličku vjeru shvaćenu u njezinom temeljnom značenju univerzalnosti. O najnovijem
dvobroju govori Boris Rotar. Svojstvenom mu erudicijom Radovan Grgec, glavni i
odgovorni urednik, u svom uvodniku između ostalog podsjeća na neumitnost demografske
katastrofe u koju tone Hrvatska, ne samo zbog loših materijalnih uvjeta u kojima je
danas teško biti roditelj, što vodi i ka iseljavanju, ali i zbog utilitarizma i hedonizma.
S velikim uvjerenjem u opću dobrobit poziva čitatelje svog časopisa da u javnosti,
u svom stvaralaštvu, očitije svjedoče svoju vjeru i nadu u otkupljenje i uskrsnuće
koje daju radost i vedrinu. Časopis na početku donosi i članak nedavno preminulog
njemačkog sveučilišnog profesora dogmatike Lea Scheffcyka o Crkvi kao Communio – zajednici
u kojem između ostalog ističe kako taj biblijski i starocrkveni pojam u prvom redu
znači milosno-duhovno dioništvo s Isusom Kristom koje posreduje Crkva. Danas toliko
hvaljeni novi modeli često su put u sektu, a nov je samo liberalizam bez ikakve srži
i nesnosni hedonizam, ističe autor. Vrlo je zanimljiv i članak Mladena Jurčića koji
pod intrigantnim naslovom Temelji kršćanskog anarhizma, analizira negdašnje komunističke
mantre poput slobode, jednakosti, vlasti proletarijata, oslobođenja potlačenih, koje
su zapravo u biti značile svoju potpunu suprotnost dok su danas opet riječi poput:
ljudska prava, tolerancija, demokracija, pravo na različitost, jednakovrijednost svih
religija, «pravo» na ovu ili onu glupost - i opet neki sažeci normativnih vrijednosti
čovječanstva koji bi čovjeka današnjice osvijestili kako politički tako i moralno
vodeći ga ka boljitku. Otkad je kršćanstvo ismijano i marginalizirano, istisnuto na
marginu, zapadno društvo tone u sve veću dezorijentiranost, nasilje i demonsko rušenje
vrijednosti, piše ovaj autor ističući kako današnje društvo daje zakonodavnu preferenciju
tzv. vrijednosti sirovog promiskuiteta, gotovo normativnoj spolnoj izopačenosti, razaranju
kršćanskog braka i obitelji kao osnovama morala i društva uopće. Njegov je odgovor
na sve to da prave ljudske normativnosti nema i da ostaju jedino Božji zakoni usprkos
danas sve težoj i rjeđoj vjeri. Sva se ljudska društvena uređenja, usprkos težnji
ka socijalnoj pravdi izopačuju u represiju, jednoobraznost i nasilje pa je svaki kršćanin
prema Jurčiću svojevrstan anarhist jer proniče ispraznost, površnost i temeljnu besmislenost
«vječno lutajuće ljudske filozofije». Iz ovakvih njegovih premisa nužno vode misli
kako današnje kršćanstvo mora postati borbeno, glasno i kako god to ironično zvučalo
u ovo vrijeme kaosa, ono mora biti «revolucionarno» spram današnjih pogubnih gibanja,
kaže autor. Završava citirajući papu Leona XII., koji je sva ideološka kretanja u
ljudskoj povijesti najbolje i najkraće sažeo rekavši da su oduvijek na djelu dva bitna,
temeljna tabora: prvi je za istinu i krepost, a drugi za sve što se toj istini i kreposti
protivi. Uz stalnu suradnju književnih stvaralaca ističem zanimljiv prvi dio članka
Marka Kovačevića: Hrvatsko religijsko nazivlje, u kojima se autor bavi uz kršćansku,
i židovskom, islamskom i istočnoreligijskom terminologijom kao i nazivima politeističkih
i animističkih religija u suvremenom hrvatskom standardnom jeziku. Vrijeme dopušta
da spomenem samo polemički, erudicijom potkovano, reagiranje na kolumnista Jutarnjeg
lista Pavičića i njegov napis o «slavenskom Liliputu», koji ispisuje Husein Kadić,
odličan napis Melanije Ivezić Talan o mladom uspješnom ruskom piscu, ali i dominikancu
laiku po vlastitom izboru, Ilji Strogoffu, a iako nakon 24 godine od objavljivanja
u francuskom magazinu Most, vrlo je intrigantan i napis svjetski poznatog disidenta
Aleksandra Solženjicina «Kako je komunizam ugušio Rusiju», u kojem je nakon sustavnih
analiza Rusije kroz stoljeća, njegov odgovor bio da su ljudi zaboravili Boga. Nisu
li ideje naše civilizacije zapravo lažne, pita se on. Rješenje krize nije na utabanim
stazama repetitivnih koncepata. Smisao života za Solženjicina nije ni uspjeh, ni materijalno
bogatstvo, već stremljenje duhovnom razvitku. Vrlo dobar, raznolik i bogat Marulić.