Krhkost obitelji najveća je opasnost za mlade naraštaje

(02. svibnja 2006. – RV) Krhkost obitelji najveća je opasnost za mlade naraštaje – zajedničko je mišljenje znanstvenika iz cijeloga svijeta okupljenih na poziv Papinske akademije društvenih znanosti. Tijekom pet dana stručnjaci i mladi promatrači iz cijeloga svijeta raspravljali su u Vatikanu, u prigodi opće skupštine Papinske akademije društvenih znanosti, o provokativnome pitanju postavljenome u temi skupa – Nestaje li mladež? Danas je, po svršetku skupa, u Tiskovnome uredu Svete Stolice održana konferencija za tisak, tijekom koje je Mary Ann Glendon, predsjednica akademije, izvela zaključke sa skupštine, koji – prema njezinim riječima – otvaraju socijalnome nauku Crkve nove mogućnosti kako bi se prvi put na tako izričit način osvrnulo na stanje mladeži. Glavna ideja ovoga skupa bila je pružiti solidarnost djeci i mladima iz cijeloga svijeta, u ovo nemirno vrijeme, kada je mladež pritisnuta društvenim prevratima, gospodarskim krizama, gubljenjem identiteta, i ponajviše – kako je istaknuo papa Benedikt XVI. u poruci članovima akademije – iščeznućem ljubavi i nade. Iz 30 izlaganja – primijetila je Mary Ann Glendon, a moramo podsjetiti da među članovima akademije ima i nekatolika – proizišla su važna razmišljanja, i to ponajviše o mračnim sjenama tlačenja i iskorištavanja djece, a potom o demografskoj zimi, odnosno takozvanoj pojavi praznih kolijevki. Osim toga, važne su primjedbe iznesene i što se tiče odraslih nesposobnih za roditeljstvo, produžene adolescencije i duhovne praznine koja muči mlade. Sve su to problemi koji nemaju lagana rješenja – istaknula je Glendon, te napomenula kako su mladi, međutim, puni nade, toliko da sa sobom osim problema donose i rješenja, ostajući uvijek najveće bogatstvo bilo kojega društva. Osvrnuvši se u razgovoru za Vatikanski radio na upravo svršeni skup, prof. Pierpaolo Donati, sociolog sa Sveučilišta u Bologni i organizator skupštine, istaknuo je krhkost obitelji kao jednog od čimbenika, ako ne i glavnoga, krize u odnosima među naraštajima. Čini mi se stoga da je zajedničko mišljenje kako valja ojačati ulogu roditelja, odnosno nužno je odrediti i ojačati prava i dužnosti roditelja prema djeci, budući da je posljednjih desetljećâ težnja upravo suprotna. Teži se, naime, neodređenome povećanju prava djece prema drugim naraštajima, a ne utvrđuju se bolje prava i dužnosti roditelja prema djeci – upozorio je prof. Donati primijetivši kako se i Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima djece iz 1989. može usavršiti, jer se o nekim točkama ili šuti, ili postoji određena nesigurnost.