Blagdan svetoga Marka

(25. travnja 2006. – RV) Crkva danas slavi liturgijski spomen svetoga Marka, autora najstarijeg Evanđelja, vjernoga pratitelja najprije svetoga Pavla na njegovim putovanjima, a zatim svetoga Petra. Za prve kršćane, Marko učenik kojega sveti Petar u Prvoj poslanici od milja naziva „svojim sinom“, tajnik koji poznaje grčki jezik, može biti tumač i prevoditelj, a bilježio je što je usmeno poučavao apostolski prvak. Ali taj čovjek koji je godinama živio u sjeni svetoga Petra jest više od običnoga bilježnika. Poslije nasilne smrti svetoga Petra, osjeća potrebu sustavno napisati propovijedanje i pripovijedanje svoga Učitelja. Oko 70. godine dovršio je svoj pisarski posao pod naslovom Radosna vijest. Prvo od četiri evanđelja, najstarije, postalo je stvarnost. I premda će prototip, po stilu, strukturi i opsegu nadmašiti druga kanonska evanđelja, u njemu odiše miris prvoga kršćanskoga propovijedanja. Marko je napisao evanđelje za kršćane poganskoga podrijetla kako bi odgovorio na pitanje „Tko je Isus?“ te dao ovaj odgovor: „Isus je Mesija“, kojeg Markovo evanđelje kao takvog očituje u žrtvi Križa. Glas novih kršćana pak očituje se u njegovom evanđelju, kroz centurionovo čuđenje na Kalvariji: „Uistinu, ovaj čovjek bijaše Sin Božji“. Po uzoru na svetoga Petra Marko je propovjednik. Neko vrijeme, zajedno s Petrom, živio je u Akvileji, zatim u Aleksandriji gdje je podnio mučeničku smrt. Njegovo je tijelo ostalo u tom gradu do 828. godine, kada je – prema predaji – arapski upravitelj toga grada odlučio porušiti svetište u kojem su bili Markovi posmrtni ostaci, kako bi mramor upotrijebio za izgradnju palače u Babiloniji. Dvojica venecijanskih trgovaca kriomice su se domogla njegova tijela i prenesla ga u Italiju. Tako je Venecija postala konačnim svečevim prebivalištem.