Uz liturgijska čitanja 5. korizmene nedjelje razmišlja vlč. Ilija Jakovljević

Isusov dolazak u Jeruzalem biva zapažen ne samo od Židova, već i od jedne pobožne grupe Grka koji su došli u Jeruzalem na slavljenje Pashe. Pobožni Grci žele vidjeti Isusa i obraćaju se Filipu: «Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa.» Isus, obaviješten o želji Grka, odgovara im: Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji (r.23). Ovoga trenutka Isus određuje vrijeme svoje proslave kroz muku, smrt i uskrsnuće. Proslava Sina Čovječjeg je navještena kroz prispodobu o pšeničnom zrnu koje mora umrijeti kako bi donijelo plodove. Zrno koje ne želi umrijeti, koje je toliko zaljubljeno u sebe, u svoj ego, ostaje neplodno i ničemu ne vrijedi. Tako je i s čovjekom. Ovo umiranje, davanje života mora biti iz ljubavi; za veće vrednote, kao što su obitelj, opće dobro društvo, moja župna zajednica, nedjeljna Misa. Ova prispodoba o pšeničnom zrnu se ostvaruje u Kristovu životu, umire i iz smrti se rađa novi život na kojemu mi danas participiramo. Malo poslije toga započinje Kristova muka koja će kulminirati na Križu. Krist je mogao tražiti od Oca da ga spasi, tj. da ga oslobodi od ove potresenosti, ali ne, već je sav Isusov život usmjeren na ovaj ČAS i moli: «Oče, proslavi ime svoje!». Krist svojim utjelovljenjem, životom i naukom objavljuje Božju ljubav i kulminacija se događa na Križu. Kad se to događa ljudi zaključuju: «Uistinu ovaj čovjek bijaše Sin Božji» (Mk 15,39). U završnoj sceni današnjeg Evanđelja Otac intervenira da potvrdi autentičnost Kristovog poslanja. Isus tumači: «Ovaj glas nije bio poradi mene, nego poradi vas». Svi ovi blagdani, sva ova slavlja, sve molitve, nisu poradi Krista nego poradi nas. Amen.