Reakcije na izricanje smrtne kazne obraćeniku na kršćanstvo

Vijest iz Afganistana odjeknula je kao bomba u cijelome svijetu: Sud je u Kabulu osudio na smrt Abdula Rahmana, jer je prešao s islama na katoličku vjeru: prosvjedovale su talijanska i njemačka Vlada zajedno sa Sjedinjenim Državama; iz Afganistana je stigao, za osuđenika nimalo ohrabrujući, odgovor. Rastavljen od žene, Rahman je prošloga mjeseca uhićen u Afganistanu, nakon što ga je njezina obitelj s kojom je u zavadi zbog pravnoga pitanja djece, optužila za otpadništvo od vjere, odnosno nijekanje islama. Obraćenje na kršćanstvo dogodilo se prije 16 godina – priznao je čovjek koji je dugo živio u inozemstvu, najprije u Pakistanu zatim u Njemačkoj. Slučaj je pobudio snažne prosvjede u raznim zemljama, pa i Sjedinjenim Državama. U Rimu i Berlinu su afganistanski veleposlanici pozvani na razgovor, a talijanski ministar vanjskih poslova, Gianfranco Fini, odlučio je potegnuti pitanje u europskim krugovima. Pristigao je zagonetan odgovor iz Afganistana: Sud treba riješiti slučaj, sudstvo je neovisno – kazao je glasnogovornik predsjednika Karzaija, dodajući kako je Vlada odlučna učiniti sve da se u zemlji poštuju ljudska prava. Glasnogovornik Vrhovnoga suda je dao tračak nade izjavom: ako se okrivljenika proglasi umnim bolesnikom, onda neće biti osuđen na smrt. Ako dobro čitamo Kuran, ne nalazimo smrtne kazne za vjerske odmetnike, čak piše: „Tko želi neka vjeruje, tko ne želi vjerovati neka odbaci vjeru, zatim „Vama vaša vjera, meni moja. Vjera ne može biti nametnuta.“ Ako Kuran ne govori o smrtnoj osudi, na čemu se temelji tumačenje odmetništva kao krivičnog djela? Jedini se tragovi – po mišljenju stručnjaka za islamistiku – nalaze u dvjema izrekama (hadis) pripisanim Muhamedu i izvučenim iz Sune koja sadržava Prorokove riječi i geste. Tu možemo pročitati „slobodno je ubiti onoga tko napusti svoju religiju.“ Khaled Fouad Allam, profesor sociologije, povijesti i institucija islamskih zemalja na sveučilištu u Trstu, islamistike na sveučilištu u Urbinu i uvodničar talijanskoga dnevnika 'La Repubblica', kazao je za Radio Vatikan kako u muslimanskome pravu uvijek postoje dva tumačenja: minimalističko i maksimalističko. A budući da je šerijat u posljednjim godinama u muslimanskim zemljama često uziman kao politička paradigma, često prevladava maksimalističko tumačenje i to vodi izricanju smrtne kazne. Na primjedbu kako se to protivi međunarodnome pravu koje su muslimanske zemlje većinom potpisale, počevši od Povelje Ujedinjenih naroda, kazao je kako je to očevidno proturječje. Muslimanske će zemlje morati voditi kulturnu i političku borbu. Bit će to duga i teška borba, ali je bitna za muslimanski svijet jer – kako je prije nekoliko godina rekao Ivan Pavao II. – „tamo gdje nema vjerske slobode, sloboda uopće ne postoji.“ Očito je da je vjerska sloboda veliko i bitno pitanje za muslimane, jer će ono u izvjesnom smislu uvjetovati prihvaćanje ili odbacivanje islama, koji nastoji biti suvremen i demokratičan. Na upit može li se reći kako se iza religije krije nesposobnost upravitelja, poduprtih vjerskim vođama, da se suoče s demokratskim uređenjem društva, odgovorio je kako konteksti, nažalost, često određuju političku praksu, jer su u igri veliki interesi i tu postoje logike moći koje određuju kontraste i proturječja veoma jaka unutar tih zemalja – zaključio je profesor.