Moj život, Joseph Ratzinger

«Rođen sam na Veliku subotu, 16. travnja 1927., u Marktlu na Innu. U obitelji se uvijek držalo značajnim da je dan mojega rođenja bio zadnji dan Velikoga tjedna i predvečerje Uskrsa jer s time je bilo povezano to što sam dan nakon svoga rođenja bio kršten vodom posvećenom u «uskrsnoj noći….» piše u svojoj knjizi autobiografiji Moj život Joseph Ratzinger, sadašnji papa Benedikt XVI. Knjigu je objavio splitski Verbum, a o njoj govori Boris Rotar.
Autobiografije se uvijek mogu pisati na više načina. Ponekad su one izraz taštine, ponekad do boli iskrene ispovijesti, često služe da bi sam pisac u mnogo boljem svjetlu opisao samog sebe. U svakom slučaju uvijek ostaje vjerodostojan dokaz o tome što je pisac autobiografije želio istaći o svom životu i što je držao bitnim. U slučaju Ratzingerove autobiografije, nakon što se pročita oko 150 stranica teksta, može se zaključiti da ju je pisao čovjek čiji život je bio relativno miran hod u vremenu u izvanrednoj složnoj kršćanskoj obitelji oca policajca i majke domaćice - uvjerenih katolika čija su oba sina postali svećenici, a i sestra se posvetila mlađem bratu Josephu. On je seosko dijete koje je s ocem, uvjerenim protivnikom Hitlera, selio po malim selima na granici Bavarske i Austrije i već zarana krenuo za bratom u nadbiskupsko sjemenište i traunsteinsku gimnaziju. Godine 1935. seljački život bio je, piše Ratzinger, u simbiozi s vjerom Crkve: rođenje i smrt, svadba i bolest, sjetva i žetva – sve je bilo okruženo vjerom. Sjeća se tako autor kako su se svakog četvrtka u vrijeme Korizme održavale pobožnosti Kristove muke na Maslinskoj gori, »čija su mi ozbiljnost i vjera prodirale duboko u dušu». Župnik bi tijekom Velikog tjedna sve prozore crkve zastirao crnim zavjesama a kad bi župnik zapjevao «Krist je uskrsnuo» zastori bi odjednom spali i jarko bi svjetlo preplavilo prostor. «Bio je to najdojmljiviji prikaz Gospodinova uskrsnuća što ga mogu zamisliti», zapisao je autor otkrivajući tijekom cijelog zapisa o djetinjstvu, uglavnom blagonaklono, da je dobro prošao i kad je u vrijeme drugog svjetskog rata morao sudjelovati u protuzračnoj obrani ili bio kao 17–godišnjak prebačen u Burgenland gdje je kopao tenkovske rovove i zidao prepreke. Govorio je da želi postati katolički svećenik i to ga je spašavalo unatoč uvredama i psovkama kojima su nacisti dočekivali te njegove izjave. Ipak način na koji piše o svim tim događajima posve je intiman iako kroničarski, i sve je tu zabilježeno bez neke ljutnje i prijekora. Vrijeme nacizma za njega je završilo tako da ga Amerikanci od kuće odvode u zarobljenički logor kraj Ulma nakon trodnevnog marša praznom autocestom. Sjećanja su tu na logoraška predavanja, vrijeme kad su ih Amerikanci po grupama puštali kući pa su i akademici izjavljivali da su poljodjelci, jer su oni prvi vraćani kućama. Došao je red i na Josepha koji se uspio vratiti u obitelj, kamo stiže iz Italije i stariji brat Georg. Slijede potom godine školovanja mladog teologa koji stalno prati i obrazovanje glazbeno nadarenog brata. Godine su to freisinškog sjemeništa, studija teologije u Münchenu, svećeničko ređenje koje je doživio na dan sv. Petra i Pavla 1951. godine u freisinškoj katedrali. Slijedi nakon toga vrijeme kad djeluje kao kapelan u jednoj münchenskoj župi kada mu je dan započinjao od 6 do 7 u ispovjedaonici, a subotom popodne je četiri sata sjedio u ispovjedaonici. Šesnaest sati vjeronauka u pet različitih razreda što je podrazumijevalo mnogo priprave, svakog tjedna nekoliko sprovoda u različitim dijelovima grada pa krštenja i vjenčanja, rad s djecom…. Godine 1952. dobiva poziv u bogosloviju i za godinu dana postiže naslov doktora teologije. Slijede godine katedre za dogmatiku i fundamentalnu teologiju. Freising, Bonn, Münster, Tübingen, Regensburg, godine Drugog vatikanskog sabora kada je imenovan službenim saborskim teologom i susreo se s nizom svojih kolega teologa. Slijedi imenovanje za nadbiskupa Münchena i Freisinga. Za biskupsko geslo uzima riječi iz treće Ivanove poslanice «suradnici istine» i zapisuje da kao i ranije profesor slijedi istinu a sada je njoj i u službi. Tema «istine« posve je iščezla iz današnjeg svijeta, jer se čovjeku čini odveć velikom, a ipak se sve ruši ako nema istine, zapisuje, pritom završavajući usporedbom sa svecem Korbinijanom, utemeljiteljem freisinške biskupije koji je, prema legendi, na medvjeda koji mu je ubio konja uprtio svoju prtljagu i potom ga po dolasku u Rim pustio. Ja sam svoju prtljagu donio u Rim i godinama hodam s njome ulicama Vječnog grada, zapisao je na kraju ove, i fotografijama bogato urešene knjige, dugogodišnji prvi čovjek Kongregacije za nauk vjere a sadašnji papa, Benedikt XVI. Pisana iskreno, jednostavnim jezikom, zapis je o čovjeku kojem je vlastita obitelj u djetinjstvu bila sve, da bi ga upravo ona uputila na put vjere i Crkve kojoj je postao predvodnikom.