(7. ožujka 2006. – RV) Nasljedovanje Krista, oprost grijeha i pomirenje, korizmene
su teme koje su nadahnule drugi dan duhovnih vježbi, koje za Svetoga Oca i Rimsku
kuriju vodi kardinal Marco Cé. Poziv koji je Isus uputio svojim učenicima jedna je
od slika-simbola vjerskoga života, i to stoga što pokazuje neke čimbenike koje kršćanina
čine Kristovim sljedbenikom. Polazeći od poziva Dvanaestorice, kardinal se prije svega
zadržao na prostoru na kojemu je njihov poziv sazrio. Galileja, zemlja siromašnoga
naroda, koju Židovi nisu cijenili, a Isus ju izabire za svoje otajstvo. Poniznost
u opreci s mudrošću kojom se ljudi hvale, stalno je obilježje Kristova života. Njegovi
izabranici su ribari, čiju su jednostavnu svakodnevicu uznemirile tri riječi. 'Obratite
se', 'vjerujte', i 'radosna vijest' – tri su, međusobno povezana izraza. Najbitniji
smisao obraćenja na koje nas poziva Korizma jest nasljedovanje Krista – kazao je kardinal,
te pojasnio kako obraćenje ne znači prije svega moralni preokret u životu, već to
znači usmjeriti život prema osobi Gospodina Isusa, otvoriti potpuno svoj život Kristu
i predati Mu ga. Isus, koji se prvo približi Petru i njegovim budućim suputnicima,
poremećuje običaje toga doba. Rabini nisu tako činili sa svojim učenicima – objasnio
je kardinal Cé. Ali, takav se način pokazao nužnim za potpuno novi Kristov navještaj
Kraljevstva Božjega. Isto je tako novo obilježje Isusovoga gospodstva nad učenicima:
to nije čin koji ugnjetava, nego oslobađa, on potiče spreman i potpun odgovor, i poziva
da ga se nasljeduje – istaknuo je kardinal. U drugome razmatranju kardinal je govorio
o ozdravljenju uzetoga u Kafarnaumu. Govoreći o osobama koje se spominju u tom događaju,
kardinal je istaknuo uzetoga koji ne govori, jer se cijelo njegovo biće pouzdaje u
Učitelja koji ga može ozdraviti, a tu su i četvorica koja su donijela uzetoga, i koji
su otkrili krov nad mjestom gdje je bio Isus, kako bi mu ga približili. Njihova vjera
pogađa Isusa, a njihova je solidarnost obilježje milosrđa koje oživljuje u Crkvi i
u njezinim posvećenima – napomenuo je kardinal. Može se dogoditi da nas dob ili bolest
udalje od aktivnoga pastorala. To je trenutak kada treba misliti na zajedništvo koje
nas u Crkvi veže sa svima, i čini od nas nositelje nužne za spasenje braće. Tada naš
rad, iako skriven i s malo zadovoljstva, ima smisla, imaju također smisla napori i,
ponekad, ozbiljnost situacija s kojima se trebamo suočiti; tada ima smisla i bolest,
i starost sa svojom krhkošću i slabijim snagama. Međutim, u nekima od tih situacija,
otvaraju se prostori unutarnje slobode, kada naša slabost postaje snaga za one koji
rade na teškome području naviještanja Evanđelja – istaknuo je kardinal Cé.