Uz liturgijska čitanja Prve korizmene nedjelje razmišlja vlč. Josip Bošnjaković

Duh nagna Isusa u pustinju. Mnogima od nas pustinja je tek samo slika s televizora, novina, interneta. Nešto što možemo tek samo zamisliti, pa ipak svjesni smo da je ona gotovo ogoljena, lišena života, tek tu i tamo nađe se koja oaza. Pustinja – mjesto samoće, mjesto gdje danju pijesak i sunce stopljeni izgaraju sve ono što se nađe između njih. Mjesto susreta sa samim sobom. Mjesto susreta s glasom Božjim u meni koji mi progovara. I to je jedini glas što se u pustinji čuti može. «Duh nagna Isusa u pustinju. I bijaše u pustinji četrdeset dana.» S ovim kratkim odlomkom iz Markovog evanđelja kojim započinjemo korizmeno vrijeme možemo naći smisao korizme. Gdje li će nas Duh Gospodnji nagnati ovih četrdeset dana? Hoće li u pustinju? Je li ona i za nas odgovarajuće mjesto? Želim li ja tamo poći? Zašto? Čovjekov korak u današnjem društvu popraćen je izobiljem informacija koje preko medija, preko ljudi s kojima se susrećemo, preko događaja čiji smo svjedoci, htjeli ili ne htjeli ulaze u naše misli i ondje ih obogaćuju ili osiromašuju, izgrađuju ili ranjavaju, daju snage da se učvrsti naš korak ili pod njihovom težinom noge klecaju. A srce onda kuca onako kako misli dirigiraju. Melodija scra pisana je notama misli. Na početku Korizme i ja mogu sam izabrati želim li se povući u pustinju svog života. Želim li se na tren odvojiti od svih svakodnevnih stvari i dopustiti da u mojoj samoći, da u mojoj pustinji, Božja riječ oplemeni moje misli, srce i djela, za posvećenje mene samoga i za posvećenje ljudi oko mene. Pozvani smo prihvatiti dar Korizme kako bi za Boga u svom životu pronašli pravo mjesto, dapače, prvo mjesto. A nije lako. Jer i mi smo kušano kao Isus. «I bijaše u pustinji četrdeset dana, gdje ga je iskušavao Sotona» piše nam evanđelist Marko. Svaki čovjek je kušan i svakodnevno stavljen pred izazov da bira dobro ili zlo. I pored izobilja današnjeg društva nije uvijek lako činiti odluke za dobro, odlučivati se za Boga, za brata i sestru čovjeka; odlučivati se za nesebičnost, za požrtvovnost, za odricanje, za molitvu, za dobro djelo, a ipak to je jedini put našeg posvećenja. Korizma je darovano nam vrijeme da u pustinjama svojih života otkrivamo Boga. Tek smo je započeli, u srijedu, s Pepelnicom, riječima: «Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!» Isus ponavlja riječi Ivana Krstitelja kojima je on na jednak način pozivao na obraćenje. A svatko od nas pozvan je na to ponajprije u svom životu. Evanđelje je snaga Božje Riječi, koja je sposobna učiniti da pustinja procvjeta. Evanđelje je snaga koja nas čisti i nošena u našim mislima daje srcu siguran otkucaj. Tom snagom nošeni Duh nam daje da možemo Boga voljeti svim umom, svim srcem i svom dušom svojom, cijelim bićem. Na početu smo Korizme, povlaštenog vremena, od Crkve nama darovanog, za naše posvećenje. Duh Božji nek nas vodi u pustinju našeg života da lišeni od svega suvišnog, budemo obdareni Isusovom prisutnošću u našem životu.