„Ideja kršćanskoga društva“ Thomasa Stearnsa Eliota

„Ideja kršćanskoga društva“ Thomasa Stearnsa Eliota, naziv je knjige u kojoj je taj književni nobelovac, pjesnik, dramatičar i esejist iznio svoje shvaćanje društva za koje se zauzeo naspram liberalnom. O knjizi govori Boris Rotar.
Za Eliota liberalizam podrazumijeva uništavanje tradicionalnih,društvenih običaja ljudi, rastvaranje njihove kolektivne svijesti na pojedinačne dijelove, davanje prava mišljenju najnerazboritijima među nama, kako piše. On za njega znači nadomještanje obrazovanja stručnim znanjem koje više potiče ljude da stječu vještine nego mudrost, to je društvo koje hrabri skorojeviće umjesto osposobljenih, društvo koje potiče ljude da napreduju, a pri tom je alternativa napredovanju beznadna apatija te na taj način liberalizam pripravlja put nečemu što je njegova vlastita negacija: umjetnoj, mehaniziranoj i brutalnoj kontroli kao očajničkoj protuteži svome vlastitome kaosu. Valja znati da je njegova knjiga nastala 1939. godine, prije velikog svjetskog rata, kada je djelovao i nacistički i komunistički autoritarni totalitarizam s jedne strane, a s druge moralno dekadentna liberalna demokracija, podsjeća pišući o Eliotu redaktor knjige Zdravko Gavran. Eliotova predavanja su prema njegovim vlastitim riječima stremila ne za bilo kakvu «religioznu obnovu u uobičajenom značenju te riječi» već on želi govoriti o značenju duhovnih institucija u trijadi u kojoj se još nalaze politika i gospodarstvo. On ističe da se u njima bavi posebnim sustavom vrjednota i smjerom religioznog mišljenja koje mora postojeće političke i ekonomske sustave nužno podvrgnuti ozbiljnoj kritici. U ovoj se knjizi i sam autor poziva na neke istomišljenike, ali iz njegovih misli proistječe da je razlika između društva koje se naziva neutralno, u kojem je i on živio, i društva koje nazivaju poganskim, gotovo nebitna. Suvremeno sekularizirano društvo svojom svjetonazorskom neutralnošću trudi se biti jednako odmaknuto od svih vjerskih sustava i institucija. Na poganska društva upozorio je i ruski filozof Berdjajev. Veličanje antičkih likova, božanstava i duha u renesansi i klasicizmu, praksa Francuske revolucije za vrijeme koje se progonilo katolike i razaralo crkve i samostane, pokušavalo uvesti i desetodnevni kalendar kako ne bi bilo ni hebrejske subote ni kršćanske nedjelje, Garibaldi, Wagner sa slavljenjem njemačke nacionalne mitologije, Nietzsche s idejom nadčovjeka, procvati teozofije, okultizma, spiritizma, magije, a tu je i nacizam s veličanjem poganskih bogova snage, moći i rasne supremacije tih nacija. Zanimljivo je prisjetiti se misli katoličkog obraćenika Chestertona koji je poganstvo držao jedinim istinskim rivalom Kristovoj Crkvi. On precizno piše: «Poganin nije nevjernik kao ateist, ali nije ni vjernik kao kršćanin. On osjeća prisutnost sila oko sebe, nagađa o njima i izmišlja ih.» Ne može se poreći da u suvremenoj varijanti na upražnjeno mjesto Boga i svetaca dolaze novi idoli poput novca, bogatstva, moći, svih hipertrofiranih užitaka, seksa, opijanja i profit, i neki novi svjetski poredak koji sobom nosi vjerovanje u horoskop i iracionalne sile new agea. Iako je zapravo dekristijanizacija Europe nastavljena, i danas smo svjedoci da se u predloženom Ustavu Europske unije nije prihvatila ni formulacija o «kršćanskim korijenima» Europe, usprkos velikom naporu ne samo Vatikana i pokojnog pape Ivana Pavla, ova Eliotova predavanja ostaju svjedočanstvo da se jedan veliki pjesnik, književni kritičar, koji je književnom svijetu ostavio sintagmu o objektivnom korelativu tvrdeći da je poezija vrijedna ne po tome što u njoj pjesnik izražava svoje osjećaje nego ako njegove stihove čitatelj doživljava kao ljudsko iskustvo objektivirano, tj. opredmećeno u jeziku, zauzimao da se usprkos vidljivoj sekularizaciji, kršćanstvo ipak zadrži kao temeljnu i neodbacivu podlogu razmišljanja o društvenim oblicima života, obrazovanja i sustava temeljnih načela i etičkih vrjednota.