Korizmena poruka pape Benedikta XVI.

Tko vlada i upravlja gospodarskom moći, neka promiče razvoj siromašnih zemalja i vrati pouzdanje mnoštvu siromahâ, kao što Crkva nastoji raditi u znaku Kristove ljubavi – istaknuo je papa Benedikt XVI. u svojoj prvoj korizmenoj poruci, koju je Tiskovni ured Svete Stolice objavio 31. siječnja 2006. godine. Neka globalizacija bude solidarna prema siromašnima u svijetu, prema onima koji se svakodnevno susreću s bijedom, samoćom, nasiljem i glađu – ovim bi se riječima mogao sažeti apel koji je Sveti Otac u poruci uputio, kako vjernicima, tako i vladajućima na cijelome planetu. Korizma, to liturgijsko vrijeme posvećeno obraćenju srca, pomaže gledati sudbinu ljudi drugim očima. Pred strašnim izazovima siromaštva velikoga dijela čovječanstva, ravnodušje i zatvorenost u vlastito samoljublje stavljaju se u nedopustivu opreku s Kristovim 'pogledom'. Suobličiti se tom 'pogledu', prvi je korak za vjernika pozvanoga ponovno otkriti molitvu, ali i post i milostinju. Sveti se Otac, već u prvim redcima poruke, zadržao u razmišljanju o pitanju razvoja, unutar kojega se sve više ističe – kako je napomenuo - naša odgovornost prema siromasima u svijetu. Ganuti se Kristov pogled u svakome dobu zaustavlja na mnoštvima koja su gladna radosti, mira i ljubavi – napomenuo je Papa te dodao kako i u žalosti bijede, samoće nasilja i gladi, koji bez razlike pogađaju starije osobe, odrasle i djecu, Bog ne dopušta da samovoljno gospodari tmina užasa. Crkva je uvijek znala kako je za promicanje istinskoga razvoja potrebno da se naš pogled prema čovjeku odmjeri s onim Kristovim, kako napredak ne bi bio odgovor samo na konkretne potrebe, nego kako bi vodio računa o dubokim potrebama ljudskoga srca. Zbog toga prvi prinos koji Crkva daje razvoju ljudi i narodâ nije u materijalnim sredstvima i tehničkim rješenjima, već u naviještanju Kristove istine koja odgaja savjesti, poučava istinskome dostojanstvu osobe i rada, te promiče odgoj kulture koja uistinu odgovara na sva ljudska pitanja – pojasnio je Sveti Otac. Stoga je ljubav prema siromasima ponajviše dar milosrđa koji Bog daruje siromahu, a ne gesta čovjekoljublja. Karitativna djela Crkve – bolnice, sveučilišta, škole za profesionalno obrazovanje, te mikropoduzeća – pokazuju put kojim danas još uvijek valja voditi svijet prema globalizaciji koja u svojemu središtu ima istinsko dobro čovjeka, i tako dovodi do istinskoga mira. S istom Isusovom samilošću prema mnoštvima, Crkva i danas osjeća, kao vlastitu dužnost, tražiti od onih koji imaju političku odgovornost i gospodarsku i financijsku moć, da promiču razvoj koji se temelji na poštovanju dostojanstva svakoga čovjeka, uključujući i poštovanje vjerske slobode, što znači također i slobode izgradnje svijeta nadahnutoga ljubavlju. Sveti je Otac poruku završio priznajući pogreške koje su tijekom povijesti učinili oni koji su se izjašnjavali Isusovim učenicima, i koji su, pod pritiskom velikih problema, mislili da prije treba poboljšati zemlju, a potom misliti na nebo. To je kod nekih kao posljedicu imalo promjenu kršćanstva u moralizam, odnosno zamjenu vjerovanja s djelovanjem. Istaknuvši na posljetku kako je pobjeda nad zlom Božji dar, Sveti je Otac napomenuo kako je Bog taj od kojega, putem sakramenata, čovjek može iskusiti praštanje i ljubav, umjesto mržnje i nepovjerenja.