Recenzija knjige Slavena Bertoše - B. Rotar

Raspor i rasporski kapetanat, povijesni je naziv za područje na sjeveru Istre koji je bio dio Mletačke Republike, a ime mu potječe od nekadašnje utvrde, ključa cijele Istre, obrambene točke velikog strateškog značenja. Nakon razaranja utvrde 1511. godine, sjedište kapetana preseljeno je u Buzet, ali je nekadašnje ime ostalo i kapetanu i području kojim je upravljao do propasti Republike sv. Marka. O knjizi Slavena Bertoše govori Boris Rotar.
Autor je temeljem arhivskih podataka i povijesne literature nastojao monografijski prikazati povijesne cjeline i dijelove njegove ranonovovjekovne i srednjovjekovne prošlosti, ali i osobnim obilaskom i nizom podataka preuzetih od istraživača geoloških osobitosti Ćićarije, posebice špiljama i kraškim pojavama. Načinio je tako kompendij od dosad poznatih podataka i onih koje je sam pronašao u arhivskim vrelima. U osam poglavlja prikazani su dijelovi burne prošlosti toga kraja, događaja u selima Kapetanata, potresne epizode iz života stanovnika u diferencijama, uz konfine i međe posjeda. Mnogobrojnim podatcima urbarske obveze i običajno-pravnim propisima i ritualima oživljen je svijet starih komuna Kapetanata. Rašpor na obroncima naseljen je u prapovijesno vrijeme, selo je značenje dobilo u rimsko doba, od kada seže utvrda i u tom su selu, jedinom na Ćićariji, pronađene veće količine rimskog novca. Iako je u njemu postojala bizantska straža, Rašpor je srušen i napušten nakon pada Rimskog Carstva. Kao jedan od tri postojeća prijevoja između Istre i Kranjske, u franačko doba opet postaje utvrđeno selo, čiji je kaštel sagrađen kao utvrđeni burg, najvjerojatnije oko 1000. godine, a izvori ga spominju u 13. stoljeću kao Raspurh i Rasburg. Rašpor je pripadao i akvilejskoj crkvi, a njime su, u patrijarhovo ime, upravljali gastaldi iz obitelji goričkih grofova, stalnim preprodajama založnog prava. Prvi zapovjednik Rašporskog kapetanata bio je Pietro Emo koji je brinuo o sigurnosti čitavog pazenatika, tj. mletačkog izvangradskog područja, a obavljao je i dužnost buzetskog podestata, a u njegovoj su nadležnosti od 1592. bile i upravne i sudske prerogative nad novim doseljenicima kao i daljnje provođenje kolonizacijskih nastojanja. Imao je i važnu zadaću osiguranja slanja trupaca za mletački arsenal. Godine 1394. za sela buzetskog krasa napravljen je katastar, koji je ažuriran 1511. godine. Mlečani su zbog važnosti uvijek za kapetana birali vrlo ugledne plemiće, a u ratovima koje su Mlečani vodili s akvilejskim patrijarhom i hrvatsko-ugarskim kraljem Žigmundom, utvrda je odigrala važnu ulogu. Valja reći na kraju da je ova zanimljiva knjiga izvor dobro probranih dokumenata koji su ovako sabrani na jednom mjestu odlično polazište za daljnje istraživanje života u tom caputu Istriae. Mladi profesor povijesti Filozofskog fakulteta u Puli na kraju knjige dao je i pregledan izvor literature, sažetke na engleskom i talijanskom, kao i popis imena i pojmova o kojima govori ovaj povijesni pregled. On sadrži na početku, umjesto, po mom sudu primjerenije, na kraju, i niz fotografija i opisa kraških špilja i opisa krajolika, a knjiga je nastala kao dio znanstveno-istraživačkog projekta 'Grad i selo u Istri od 16. do 18. stoljeća', koje je financiralo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa.