Gustavo Gutierrez naslov je knjige Joaoa Batiste Libania

Gustavo Gutierrez naslov je knjige Joaoa Batiste Libania profesora sustavne teologije na Isusovačkome teološkom fakultetu u Belo Horizonte u Brazilu. Knjigu je objavila Kršćanska sadašnjost, a o njoj govori Boris Rotar.
Zasigurno je Gutierrez autor koji je skovao sintagmu «teologija oslobođenja» i postavio njezine prve smjernice koje je do danas razradila čitava plejada teologa. Korijene njegove misli valja tražiti u pedesetim godinama, kada su svoje ideje širili Pierre Teilhard de Chardin, Emmanuel Mounier, Henri de Lubac i drugi. To znači ujedno dati i pastoralni pregled latinoameričke Crkve šezdesetih godina sa snažnim angažmanom udruge UNEC Union Nacional de Estudiantes Catolicos – Nacionalne udruge katoličkih studenata u Peruu i JUC Juventude Universitaria Catolica – Katolička sveučilišna mladež u Brazilu, koje su do tada bile u zlatnome razdoblju života vjere integrirana u intenzivno sudjelovanje u političkom životu, piše autor ove zanimljive knjige. Na drugom susretu svećenika u mjestu Chimbote u Peruu u lipnju 1968., Guiterrez je rekao: Proces oslobođenja je znak vremena. Nova tema za razmišljanje, jer je nova jednako kao i globalno značenje problema koje obuhvaća. Teologija oslobođenja morat će u prvom redu odgovoriti na ovaj upit: Postoji li ikakav odnos između izgradnje i spašavanja svijeta? Riječ je o procesu ljudskog oslobođenja, o emancipaciji čovjeka u perspektivi vjere… Kakav je odnos između Kraljevstva Božjega i ljudske emancipacije. Programatska i promišljeno strukturirana knjiga, koja je postala nezaobilaznom polaznom točkom za budućnost, objavljena je pod nazivom Teologija oslobođenja 1971. i njezin je metodološki čin kao i svake teologije biti univerzalna i partikularna. Prvo, ukoliko obrađuje ukupnost vjere u kojem god dijelu svijeta ona bila življena. Partikularna pak, jer konkretna zemljopisna i povijesna situacija omogućuje bolju percepciju određenog sadržaja kršćanske vjere kao takve. Polazeći od patnji siromašnih ljudi govori se o Bogu proročkim jezikom i jezikom kontemplacije. Iako to mnogi nisu shvatili, teologija oslobođenja nastoji se uskladiti uvijek s duhovnim iskustvom, s jezikom kontemplacije i s društveno–kritičkom, proročkom riječju. Proročki govor otkriva otvorenost prema potlačenima u smjeru solidarnosti i zauzimanja. Jezik kontemplacije znači izloženost otajstvu, darovanosti, Božjoj ljubavi. To je ono što ignacijanska duhovnost naziva in actione contemplativus. Ne nalazimo slučajno u Guiterreza posebnu podudarnost s ignacijanskim iskustvom, ističe isusovački teolog. Unutar pokreta zvanog teologija oslobođenja ovaj peruanski teolog zauzima mjesto u prvom redu. Njemu dugujemo prvo sustavno djelo koje kritički promišlja polazeći od povijesne prakse oslobođenja u usporedbi s Riječju Božjom prihvaćenom i življenom u vjeri. Po njegovu mišljenju teologija se artikulira kao drugi čin, koji kao prvi čin pretpostavlja ne bilo kakvu praksu, nego praksu vjere, odnosno duhovnost. Ona je pak obilježena zauzetošću za drugoga, koji je u latinoameričkom kontekstu empobrecido, što implicira borbu za pravednost koju Bogu života ne samo nalaže, nego i u njoj sudjeluje. Riječ je o teologiji «obrata povijesti», koja je izazvana Kristovim poistovjećivanjem s potlačenima, te vodi kršćane u «silazak u podzemlje svijeta» kako bi se «zbratimili s bijedom, nepravdom, borbom i nadom odbačenih na zemlji, jer je njihovo Kraljevstvo nebesko». Na taj način je cilj teologije apologetski u višem značenju: pružiti svjedočenje o Bogu života koji sluša vapaj siromaha. Možda bi bilo i nešto više od prigode u ovo predbožićno pomamno sunovraćivanje u ralje potrošačkog Moloha, pročitati i ovu knjigu.