Uz liturgijska čitanja 3. nedjelje Došašća razmišlja don Edvard Punda

Treća je nedjelja Došašća i poprilično uranjamo u misterij Utjelovljenja koji iščekujemo. I što se više približavamo tom Misteriju, tom dolasku, sve više bi trebala u nama odzvanjati nutarnja radost koja se ističe u današnjim biblijskim tekstovima. Prije dva tjedna kada je započelo vrijeme Došašća, kada nam je taj dolazak bio u mislima još nekako daleko, držali smo ''ima vremena'', a što mu se više bližimo, više uočavamo da nam vrijeme izmiče i da se ne pripremamo za taj dolazak onako kako bismo željeli. Možda smo stvorili i nekakve odluke na svom duhovnom planu, ali vrijeme prolazi… U ovome možemo osjetiti i tjeskobu, strah, nezadovoljstvo… Današnja nedjelja je nedjelja radosti i doziva nam u svijest da se Boga čeka ne u strahu i drhtanju, nego u radosti! Prorok Izaija naviješta dolazak Gospodnji, dolazak Onoga koji će iscijeliti srca slomljena, zarobljenicima navijestiti slobodu i osloboditi sužnje, dolazak Onoga koji će navijestiti godinu milosti Gospodnje i razveseliti ožalošćene na Sionu. Godina milosti Gospodnje tiče se svih nas, svima nam je potrebno oslobođenje, iscjeljivanje, i radost. Sami po sebi ne možemo ozdraviti, sami po sebi ne možemo osjetiti potpunu nutarnju radost i mir. Samo Bog sve ovo može donijeti u naša srca, u naš duh! Zaista smo pretrpani, mnogo je toga u našim srcima što nam ne da mira, što nam ne dozvoljava da osjetimo nutarnju radost… Materijalni problemi, bolest u obitelji, neslaganja, svađe s bližnjima, vlastiti neuspjesi… I što smo bliže Božiću možda smo više nemirni i ne primjećujemo da nam Bog zaista daje svoga Duha. U drugom čitanju iz prve Poslanice Solunjanima, Pavao nas upozorava da ne trnimo Duha Božjega koji je u nama. Samo nam On može pokazati pravi put, uputiti nas na dobro i na odvraćanje od zla. U Duhu ćemo prepoznati poruku koju nam Bog danas nudi, a koju, nažalost, često ostavljamo po strani: Uvijek se radujte, bez prestanka se molite, u svemu zahvaljujte, jer to je za vas volja Božja! Danas nas Gospodin nanovo želi izvući iz naših strahova, tjeskoba i razočaranosti i dati nam trajni mir, mir koji će obuzeti cijelo naše biće - duh naš i dušu i tijelo. Nutarnji mir, ta radost koju samo Krist može dati, ne može ostati ukopana u nama, ona mora ići do drugog čovjeka, ona mora mijenjati naš život i naše životne odnose u cijelosti. Po njoj mogu gledati Krista u svakom čovjeku! Gledati Krista u drugome puno je više od teološkog tumačenja Božje prisutnosti u svakom čovjeku. To znači pokušati u svakome pronaći neko dobro koje ima. Otkriti dobro u drugome izraz je vjere, a pesimizam, nedostatak povjerenja i prezir očituju nevjeru. Ali ima ohrabrenje - Bog ne odustaje, kod Njega vrijeme ne prolazi, i neće nikoga od nas ostaviti na miru. On je najveći provokator. Uznemiruje naša srca, neprestano nas potiče. Istodobno nam daje slobodu i stavlja pred izazov. Ne možemo Ga nikada potpuno dohvatiti, niti ikada može prestati vrijeme iščekivanja u našem životu. Znači li to da treba odustajati, jer je naš cilj neostvariv? - Ne, ovo, naime, znači da je uvijek prilika za susret s Gospodinom. U Njemu je smirenje što je uvijek tu - i kad odlutaš od zapovijedi i kad nemaš vremena za molitvu. I kad nisi zadovoljan sobom i kad bi najradije prekinuo fax ili dao otkaz, kad ti je puna kapa nečijih dosadnih priča… Imaš Ga kad si sretan, ali i onda kada se dovedeš na rub egzistencije. On želi svaku situaciju oblikovati kao mjesto mogućeg susreta s čovjekom. Ne želi nikoga pustiti na miru. Onomu kome baš ne ide, obećava da je blizu, a od onoga koji kreće duhovnim putem, uvijek traži više, traži da sav prostor u sebi, čitavog sebe prepusti Njemu! Potpuno prepuštanje Gospodinu znak je onoga koji želi svjedočiti za svjetlo, jer osjeća Svjetlo u svome životu. Otvorimo svoja srca Gospodinu da On, koji je Mir, donese pravi mir i istinsku radost u naš život, u sve tame koje nas okružuju! Tada će i naš život zasjati Njegovim svjetlom! AMEN!!!