Crkva je zahvalna Bogu za dar Drugoga vatikanskog sabora

Crkva je zahvalna Bogu za dar Drugoga vatikanskog sabora, toga najvećeg crkvenog događaja XX. stoljeća – kazao je papa Benedikt XVI. tijekom podnevnoga nagovora, a nakon svečane Svete Mise u Bazilici svetoga Petra, u prigodi svetkovine Bezgrješnoga začeća i 40. obljetnice svršetka Sabora. Staviti Boga na stranu i izabrati otrovne kapi zla, ne čini čovjeka privlačnijim i slobodnijim u upravljanju vlastitim životom. Naprotiv, izbor dobrote ga čini uistinu hrabrim, jer dobro je stvaralačko i prostorno, poput srca Marije koja je imala hrabrosti izgovoriti 'da', po kojemu je u Isusu postala Božja, i Majka Crkve – kazao je Sveti Otac u homiliji, te objasnio kako su današnja svetkovina i Drugi vatikanski sabor nerazdvojivo sjedinjeni. U Marijino je ime, naime, Ivan XXIII. otvorio skup, 11. listopada 1962., i u ime Bezgrješne Djevice ga je, 8. prosinca 1965. godine, Pavao VI. zaključio. Marija i Drugi vatikanski sabor, odnosno „marijanski vidik“ koji prožima onaj Petrov, odnosno onaj koji se odnosi na Papu, hijerarhiju i crkveno tijelo, te saborski oci koji nakon dvije tisuće godina prikazuju Dvoranu Posljednje večere na Duhove, kada je Marija, zajedno s apostolima, primila Duha Svetoga. To je bilo na srcu Pavlu VI. kada je u Bazilici svetoga Petra, pred saborskim ocima, Mariju proglasio Majkom Crkve. U istoj se toj bazilici papa Benedikt XVI., pred oko 5000 vjernika, danas prisjetio toga povijesnog dana. Marija, Majka Krista, koji je glava Crkve, stoga je ona i Majka Crkve i čovječanstva – kazao je Sveti Otac. Sabor nam je želio reći kako je Marija toliko uronjena u veliko otajstvo Crkve, da su Ona i Crkva nerazdvojive kao što je Ona nerazdjeljiva od Krista. Marija se odražava u Crkvi, Ona joj prethodi u svojoj osobi, i u svim nemirima koji pogađaju umornu i patničku Crkvu, ona je uvijek zvijezda spasenja – istaknuo je Papa, te napomenuo kako od Marije trebamo naučiti biti „crkvene duše“, kako bismo se i mi, prema riječima svetoga Pavla, mogli pojaviti pred Gospodinom „neokaljani“, onako kako nas je On želio od početka. Međutim, čovjeku je često teško biti „crkvena duša“ – primijetio je Sveti Otac. On u sebi ne nosi poslušnost Božjoj Riječi, koja je bila vlastita Djevici, ni vjeru One koja je bila „veliki vjernik“, a ni osjećaj za prepuštanje poput ponizne Majke, koja staje u stranu kada to zahtijeva poslanje njezinoga Sina, i stoji pod Križem kada apostoli, naprotiv, uteknu – napomenuo je Papa te objasnio kako se te teškoće rađaju iz nepovjerenja. Čovjek se ne pouzdaje u Boga. On gaji sumnju da mu Bog, u konačnici, oduzima nešto od života, da je Bog suparnik koji ograničava našu slobodu te da ćemo biti u potpunosti ljudska bića samo kada Njega stavimo na stranu. Čovjek živi u sumnji da Božja ljubav stvara ovisnost i da je se on nužno mora osloboditi kako bi u potpunosti bio ono što jest (…) Umjesto oko ljubavi, radije se zalaže oko moći kojom želi samostalno uzeti u ruke vlastiti život. Ali, taj život protiv ljubavi, odnosno protiv Boga – primijetio je Sveti Otac – znači raditi za smrt. Tu kap otrova nazivamo Istočnim grijehom. Upravo na svetkovinu Bezgrješnoga začeća u nama se pojavljuje sumnja da je osoba koja ne griješi u stvari dosadna; da u njezinome životu nešto nedostaje; da je sloboda za reći 'ne' i spuštanje u tminu grijeha i samovoljnoga djelovanja dio istinskoga čovještva (…) Jednom riječju, mi mislimo da je zlo u stvari dobro, i da nam ono barem malo treba kako bismo okusili puninu postojanja – kazao je Sveti Otac, a potom objasnio kako život koji se živi između moći i znanja bez Boga ne čini ljudsku veličinu. Na dan Bezgrješnoga začeća trebamo prije svega naučiti: čovjek koji se potpuno predaje u Božje ruke, ne postaje Božja lutka, dosadna osoba koja pristaje na sve; on ne gubi svoju slobodu. Samo čovjek koji se potpuno prepušta Bogu, pronalazi istinsku slobodu. Čovjek koji se okreće prema Bogu ne postaje manji, već još veći, jer zahvaljujući Bogu i zajedno s Njime on postaje velik, božanski, i postaje uistinu ono što jest. Čovjek koji se stavlja u ruke Božje ne udaljuje se od drugih, povlačeći se u svoje osobno spasenje; naprotiv, samo se tada njegovo srce doista budi i on postaje osjetljiva, te stoga dobrostiva i otvorena osoba. Što je čovjek bliži Bogu, bliži je ljudima – neumorno je više puta ponovio Sveti Otac. Na koncu homilije Papa je uputio poticaj, koji je ujedno bio i molba čovjeku da se prepusti, kao što je to učinila Marija u Nazaretu, i odluči za dobro. Imaj hrabrosti odvažiti se pred Bogom! Pokušaj! Nemoj Ga se bojati! Imaj hrabrosti pokušati s vjerom i dobrotom. Budi hrabar riskirati čistoga srca! Prepusti se Bogu pa ćeš vidjeti da upravo tako tvoj život postaje velik i osvijetljen, ne dosadan, nego pun beskrajnih iznenađenja, jer beskrajna Božja dobrota nikada ne nestaje – istaknuo je Sveti Otac. Nakon Svete Mise, Papa se tijekom podnevnoga nagovora kratko osvrnuo na misli iz homilije, te Drugi vatikanski sabor nazvao najvećim crkvenim događajem XX. stoljeća, i ponovno pozvao vjernike da se prepuste Bezgrješnoj, usmjerujući se odlučno prema istinskome dobru, koje je izvor radosti. Nakon molitve Anđeoskoga pozdravljenja, Sveti je Otac izrazio radost što može blagosloviti olimpijski plamen za Zimske olimpijske igre koje će se sljedeće godine održati u Torinu. Pritom je poželio da taj plamen podsjeća sve na vrednote mira i bratstva koje se nalaze u temelju Olimpijskih igara.