Uz liturgijska čitanja 2. nedjelje Došašća razmišlja don Edvard Punda

Prošlu nedjelju, kojom smo započeli vrijeme Došašća, čitanja su nas upućivala na budnost, na trezveno iščekivanje Kristovog dolaska, kako donosi evanđelist Marko: bdijte jer ne znate kad je čas. I dok nas je to poticalo na budnost, na duboko promišljanje vlastite egzistencije, današnja čitanja idu korak dalje. Najprije se podrazumijeva ovo prvo: BUDNOST, ali korak dalje je AKCIJA - čeka se da mi nešto učinimo i to je bitni zahtjev kršćanstva. Marko danas govori: Pripravite put Gospodinu, poravnajte Mu staze! Zahtjev za budnost i aktivnost nisu odvojeni, isprepleću se! Dok smo budni, spremno čekamo Gospodina da dođe, a kad smo aktivni mi idemo Njemu u susret, stoga bismo mogli reći da je ovo vrijeme Došašća dvostruko iščekivanje: Mi čekamo dolazak Kristov, ali i Krist čeka da Mu mi dođemo. Ovo je neprestana dinamika naše vjere, a u Došašću je jasno izražena. Naš je život obilježen trajnim iščekivanjima - kao da stalno nešto čekamo: čekamo bolji život, diplomu, čekamo plaću ili novo radno mjesto, čekamo da nam se riješe neki problemi itd. Naša nada u kojoj čekamo Kristov dolazak obilježena je vjerom da će doći, a pravi dokaz naše vjere da će Krist zaista doći očituje se u paradoksu da Ga nećemo čekati: mi ćemo poći k Njemu. Ivan krsti ljude na Jordanu. Oko njega se okuplja mnoštvo. Vjerojatno mnogi dolaze, jer ih privlači masa. A samo oni koji dolaze radi Boga doživljavaju nutarnju promjenu, samo takvima može odjeknuti glas koji viče. Čime Ivan priprema put Gospodinu? - Kaže da dolazi Jači od njega. Ivan očituje skromnost, jednostavnost, osjetljivost za drugoga, neisticanje sebe. Ne nastupa Ivan poput mnogih koji kažu: Ja ću ovo, ja sam ono itd… Ne! Ivan otvara prostor za drugoga i u tome prostoru pronalazi mjesto za sebe. Ivan je glas koji viče u pustinji, viče i ne boji se vikati, jer zna da preko Njega govori Onaj čiji dolazak naviješta. U prvom čitanju slušamo o budućnosti koja se sigurno približava, budućnosti u kojoj će svi smrtnici vidjeti slavu Božju. Taj događaj koji iščekujemo treba navijestiti s visoke gore, s mjesta odakle će glas moći doprijeti do čovjeka na zemlji! Ovaj glas mora biti transparentan i jasan! Ivanov glas je bio i transparentan i jasan, jer je znao koga čeka, kome priprema dolazak. On je shvatio da je Mesija tu i otvorio je put i mjesto Bogu u svom životu. Ivan je znao prepoznati trenutak. Evo naše teškoće - nama je teško prepoznati trenutak. Dani nam prolaze, svi nam postaju jednaki i u njima ne prepoznajemo Boga koji dolazi. Možda još uvijek oklijevamo, možda sumnjamo i nismo spremni na susret s Bogom koji dolazi, koji neće zakasniti, jer, kako smo čuli u Poslanici apostola Petra, ne kasni Gospodin ispuniti obećanje. Neće zakasniti ni na susret s nama koji Ga iščekujemo i ovog Došašća. Ovo vrijeme treba iskoristiti - ono je vrijeme dragocjeno, ali i prolazno, može nam pobjeći… Zato vas danas potičem na otvoreni susret s Isusom. Ne treba čekati! Poravnajmo staze za taj susret. Poravnajmo ih najprije u sakramentu Svete Ispovijedi. Iskoristimo ovo vrijeme, jer nema čovjeku veće sreće od istinskog susreta s Bogom. Redovito je problem baš u ovome što spominjemo - vrijeme. Uvijek nekako čekamo bolje vrijeme: i za Ispovijed i za molitvu… Čekamo nešto povoljnije da bismo se okrenuli Bogu, a put je sasvim suprotan; treba se najprije okrenuti Bogu, pa će sve biti povoljnije, bolje, pa će baš ovo vrijeme biti dobro vrijeme. Svatko je od nas pozvan prihvatiti sreću susreta s Kristom. Inače će i ovo vrijeme samo proći… Evo prilike, evo vremena milosti, povjeruj da si sposoban primiti Njegovo rođenje u svoj život. Povjeruj da ti to rođenje može oblikovati život. Krist dolazi; dočekajmo Ga budni; Krist nas čeka- požurimo Mu u susret! AMEN!!!