Crkva danas slavi Prikazanje B.D. Marije i dan 'Pro Orantibus'

Crkva danas slavi prikazanje Blažene Djevice Marije u hramu te obilježava dan 'Pro Orantibus' prizivajući pozornost kršćana na zvanje onih koji iza četiri zida, odnosno u klauzuri, u tišini molitve i kontemplacije prikazuju Bogu svoj život za spas duša. Cristina Pirro, opatica benediktinki u samostanu svetoga Andrije Apostola, nedaleko od Rima, kazala je za našu radio postaju kako su zatvorene sestre, s potpunim posvećenjem Kristu, živi izraz Njegova otajstva smrti i uskrsnuća. S Njim se sjedinjuju, svjesne svojih slabosti, u svagdanjem zauzimanju obraćenja srca i molitvi, te pohvalama Bogu i posredovanju za potrebe braće. Klauzura je, koja obilježava taj oblik života, znak potpune predanosti Bogu. Osvrnuvši se na njihov način života, kazala je kako se vječne vrednote kontemplacije ne mijenjaju, odnosno praksa zavjeta i održavanje pravila, liturgijska i osobna molitva, premda je dokument 'Verbi Sponsa' što se tiče klauzure nešto izmijenio, ali potreba odijeljenosti od svijeta ostaje kako bismo imali prisniji kontakt s Gospodinom. Kontakti s vanjskim svijetom su ostali kao i dosada, samo što se omogućuje osobama sudjelovati u našoj zajedničkoj molitvi. Naš život je splet molitve, zajedničke ili osobne, te posla shvaćenoga kao sudjelovanje u stvoriteljskome Božjem činu i solidarnosti s braćom koji žive od rada svojih ruku. Na upit može li molitva promijeniti svijet, sestra Cristina je kazala kako molitva ne mijenja svijet, nego ga mijenja Bog sa snagom Duha Svetoga, ali to preobraženje nije uvijek vidljivo jer nas je Bog stvorio slobodnima i poštuje našu slobodu. Molitva zatvorenih sestara, kao i svaka druga, umilostivljuje Božje srce da usliša naše molitve kako bi se ispunila Njegova volja – kazala je. Osvrnuvši se na svakidašnje probleme, istaknula je kako se problem zvanja osjeća, te kako su samostani u kojima žive trošni i neprikladni za male zajednice, ali istinske teškoće su u našem srcu, ako žalostimo Duha Svetoga omalovažavajući Njegovo djelo čišćenja i posvećenja. Bog je izabrao nas slabe da posrami jake kako se nitko ne bi hvalio pred njim, i pozvao nas da otvorimo prvi katolički samostan u Rumunjskoj. Izgradnja samostana je započela 1994. godine. Došla su i prva zvanja iz te zemlje. U lipnju smo 2003. godine poslali prve redovnice. Danas crkvu i lokale namijenjene za prihvat gostiju posjećuju i pravoslavna braća. Pravoslavni monasi su naši česti gosti i oni pokazuju veliko zanimanje za naš način života. Uvjerene smo da je više od gostoprimstva važan naš molitveni prinos kako bi sestrinske Crkve postigle potpuno zajedništvo – kazala je opatica Cristina.
Liturgijski blagdan Prikazanja Blažene Djevice Marije, 21. studenog, dan je u koji Crkva kršćanski narod potiče na razmišljanje o klauzurnim redovnicima i redovnicama koji su se potpuno posvetili Bogu u molitvi i kontemplaciji. Ove godine postoji još jedan razlog koji pomaže u tome –navršava se, naime, 40 godina otkako su oci na Drugome vatikanskom saboru, nakon što su razmotrili teološke, doktrinarne i crkvene vidike, odobrili dokument 'Perfectae caritatis', potpuno posvećen redovničkome životu. Glavna je svrha cjelokupnoga rada povjerenstava, stručnjakâ i savjetnikâ bila prilagodba posvećenoga života novome vremenu, vraćajući se duhu utemeljiteljâ uz pitanje: kako bi oni postupili u našem vremenu? Ima li smisla danas živjeti unutar zidova klauzure, budući da u svijetu ima toliko različitih potreba? - pitanje je koje si neprestano postavljaju oni koji barem primjećuju da postoje redovnici i redovnice koji žive u klauzuri, a i vjernici koji poznaju aktivni apostolski Bogu posvećeni život. U današnjemu užurbanom svijetu nije dovoljno samo nazočiti, već valja podijeliti dinamičnost situacija i brzinu promjena. I dok se sve događa u brzome ritmu, postoji velika opasnost da više nemamo vremena za sebe, da nam se oduzmu naše najdublje težnje, te da postanemo nesposobni zaustaviti se i razmišljati. Stoga nam treba netko tko će nas drugačijim načinom života podsjetiti da život pripada nama, i da ljudske stvarnosti, iako tako važne i nužne, ne mogu ugušiti duhovnu stvarnost koju nosimo u sebi i kojima treba prostor. Stoga nije lagana zadaća redovnika i redovnica koji prihvaćaju jednostavan život kako bi se potpuno posvetili ustrajnoj molitvi za čovječanstvo, upoznavanju Božje riječi i euharistijskome klanjanju, kao i radu, onako kako i koliko je predviđeno njihovim životnim pravilima. Valja podsjetiti na veliko zanimanje koje je Ivan Pavao II. imao za život u klauzuri, i koji je svojom pozornošću i skrbi neprestano ohrabrivao. Zahvaljujući njemu u Vatikanu od 1994. godine postoji samostan 'Mater Ecclesiae', u kojemu se svakih pet godina izmjenjuju predstavnici najstarijih klauzurnih samostana, s kontemplativnim sestrama iz čitavoga svijeta. To je djelotvorni način kako bi se prikazala univerzalnost Crkve koja moli, koja se nada, svjedoči, i putem rječite šutnje čini vidljivom Kristovu ljubav, i ljubav za Krista, te besplatnost Božjih darova koja jedina može obnoviti svijet.