2005-10-13 18:16:00

Treći festival svjetskoga kazališta, osvrt Borisa Rotara


Treći festival svjetskog kazališta potvrdio je interesom publike da Zagreb i kao hrvatska kulturna metropola zaslužuje biti upoznat s najnovijim kazališnim uspješnicama širom Europe. O dosezima i ovogodišnjim predstavama osvrt Borisa Rotara.Nakon Eurokaza koji je Zagrebu, zaslugom jedne zagrebačke dramaturginje koja sada radi i živi na sjeveru Njemačke, pokazivao najnovije trendove kojima stremi europsko kazalište, a koji je ukusom jednog selektora, čini mi se, postao preosoban i presubjektivan vid modernog u europskom teatru, troje selektora svjetskog kazališnog festivala, vođeni vjerojatno dobrim kritikama krenuli su za dobrim glasovima. Ta nakana da se u Zagreb dovede ponajbolje od repertoarnog kazališta, dakle onog koji se mora prodavati na blagajni, bio je dakako limitiran raspoloživim novcem koji vjerojatno i nije bio dostatan da se u hrvatsku metropolu dovede baš sve najbolje. Ipak i ono viđeno bilo je dobro i za svakog zaljubljenika teatra našlo se ponešto. I tako ta, volens nolens, svojevrsna inačica beogradskog daleko poznatijeg Bitefa, pokazala je čuvenog Talijana za stalno nastanjenog u Danskoj, Eugenija Barbu, pa jednog Talijana iz svoje domovine, Pippa Delbona, a od udaljenijih teatara vidjeli smo Dramski teatar iz Varšave i Novo kazalište Riga iz Latvije. Pomalo hermetičan i uvijek u svom svijetu antropoloških istraživanja, bio je i ovaj put znameniti Barba, koji je održao nakon predstave i predavanje na engleskom u knjižnici, tretirajući se doista poput institucije. No, želeći biti dosljedan načinu i glumcima s kojima radi, ponekim i četrdeset godina, ne uspijeva uvijek načiniti predstavu koja baš oduševljava publiku. No, bilo je lijepo i korisno vidjeti svojedobnu europsku i svjetsku kazališnu legendu i ustvrditi da je Barba još uvijek u sedlu. Kristijan Lupa, novo je ime kazališnog znalca koji je s poznatim Dramskim teatrom u glavnom gradu Poljske načinio višesatnu glumačku etidu, spojivši Čehovljeva Galeba i novi komad znamenite Jasmine Reza, nazvavši ga Nedovršen komad za glumca. S izvrsnom ekipom glumaca svih godišta uspio je pokazati da se i on kao sustvaratelj uz glumce nerijetko propituje - čiji to svijet pokazujemo, glumimo, koje je naše pravo lice, koji je pravi glumčev život - onaj stvarni svoj svagdašnji na probama, ili onaj kad tumači zadani lik na pozornici. Predstava puna čehovjanske tišine, upitnosti, lijepih sonornih prizora s pravim kupanjima u umjetno napravljenom jezeru na pozornici. Stara garda varšavskoga teatra pokazala je pak kako se briljantno glumi. Bili su to egzemplarni trenuci kada čovjek doista biva sretan u teatru i kad povjeruje da nije sve baš Big Brother i da bulevarski teatar i raznorazni reality show programi neće ući i u sve kazališne pore. Ipak ako treba rangirati i ocjenjivati tada ni predstava Pippa Delbona pod nazivom Tišina nije prazna ljuštura. Baveći se nestankom jednog južnog talijanskog sela u katastrofalnom potresu, Delbono na pozornici oživljava trenutke iz života ljudi čiji je život postao tišina u samo nekoliko desetaka sekundi. Učinio je to znalački, mediteranski, uz pomoć glazbenih songova u maniri De Andréjinih sjetnih songova i uz pomoć pravog glumačkog galimatijasa, za koji s ponosom ističe da potječe od liječenih pacijenata iz umobolnice gdje ih je upoznao, do ljudi s ulice s kojima, glumeći i sam, uspijeva na sceni učiniti pravo kazalište s mnogo poezije, plesa, pjevanja, pravi totalni teatar i predstavu nakon koje se iz kazališta izlazi sretniji, zadovoljniji, humaniji, promišljeniji i zapitaniji o mnogim must svačijeg života. Život je doista tako kratak, jer "Venis mors velociter rapit nos atrociter", kao da nas hoće podsjetiti svojom predstavom sjetni Pippo Delbono. Ipak, vrhunac trećeg festivala kazališta svijeta bio je dviju posljednjih večeri kada su latvijski umjetnici odigrali predstavu Dug život. Mladi kazališni glumci, pod redateljskom rukom Alvisa Hermanisa, odigrali su gotovo dvosatnu predstavu bez riječi. Čak je i glazbe bilo tek koliko je trebalo uz poneki škrgut, uzdah i zvuk koji već proizvode stari ljudi. Hermanis je došao do sjajne ideje da predstavi život nekoliko ljudi, ponekad i obitelji u takozvanim komunalnim stanovima, za koje sam vjerovao da su možda ipak nestali s padom komunizma, ali čini se da ih i u bogatoj Rigi još uvijek ima. Na početku predstave publika ulazi kroz dugi hodnik u kojem su načičkane raznorazne stvari ispod vješalica pa i frižideri. Potom se iz amfiteatralnog gledališta ZKM kroz cijelo vrijeme predstave gleda pet paralelnih života starih ljudi, od ustajanja do lijeganja. Iza, odmah na početku odignutih zidova, u tišini prolazi polako, gegutavo, svakodnevica nebogatih umirovljenika možda negdašnjeg sovjetskog imperija u kojem su dočekali starost u jednoj sobici u stanu sa zajedničkom kupaonicom i kuhinjom. Magijskom snagom vrlo precizne glume u kojoj publika tek nakon poklona vidi da su te starce čudesnom suspregnutom energijom igrali odlični mladi glumci, ova predstava svojom je realističnom tišinom bez mnogo riječi govorila o ljudskim romanima tih scenskih junaka. Kako je doista u kazalištu potrebno ponekad samo malo dobrog mima i dobra ideja, i predstava je tu. Zaključimo: Treći svjetski festival kazališta je gotov. Živio četvrti!








All the contents on this site are copyrighted ©.