Treći festival svjetskoga kazališta, osvrt Borisa Rotara
Treći festival svjetskog kazališta potvrdio je interesom publike da Zagreb i kao hrvatska
kulturna metropola zaslužuje biti upoznat s najnovijim kazališnim uspješnicama širom
Europe. O dosezima i ovogodišnjim predstavama osvrt Borisa Rotara.Nakon Eurokaza koji
je Zagrebu, zaslugom jedne zagrebačke dramaturginje koja sada radi i živi na sjeveru
Njemačke, pokazivao najnovije trendove kojima stremi europsko kazalište, a koji je
ukusom jednog selektora, čini mi se, postao preosoban i presubjektivan vid modernog
u europskom teatru, troje selektora svjetskog kazališnog festivala, vođeni vjerojatno
dobrim kritikama krenuli su za dobrim glasovima. Ta nakana da se u Zagreb dovede ponajbolje
od repertoarnog kazališta, dakle onog koji se mora prodavati na blagajni, bio je dakako
limitiran raspoloživim novcem koji vjerojatno i nije bio dostatan da se u hrvatsku
metropolu dovede baš sve najbolje. Ipak i ono viđeno bilo je dobro i za svakog zaljubljenika
teatra našlo se ponešto. I tako ta, volens nolens, svojevrsna inačica beogradskog
daleko poznatijeg Bitefa, pokazala je čuvenog Talijana za stalno nastanjenog u Danskoj,
Eugenija Barbu, pa jednog Talijana iz svoje domovine, Pippa Delbona, a od udaljenijih
teatara vidjeli smo Dramski teatar iz Varšave i Novo kazalište Riga iz Latvije. Pomalo
hermetičan i uvijek u svom svijetu antropoloških istraživanja, bio je i ovaj put znameniti
Barba, koji je održao nakon predstave i predavanje na engleskom u knjižnici, tretirajući
se doista poput institucije. No, želeći biti dosljedan načinu i glumcima s kojima
radi, ponekim i četrdeset godina, ne uspijeva uvijek načiniti predstavu koja baš oduševljava
publiku. No, bilo je lijepo i korisno vidjeti svojedobnu europsku i svjetsku kazališnu
legendu i ustvrditi da je Barba još uvijek u sedlu. Kristijan Lupa, novo je ime kazališnog
znalca koji je s poznatim Dramskim teatrom u glavnom gradu Poljske načinio višesatnu
glumačku etidu, spojivši Čehovljeva Galeba i novi komad znamenite Jasmine Reza, nazvavši
ga Nedovršen komad za glumca. S izvrsnom ekipom glumaca svih godišta uspio je pokazati
da se i on kao sustvaratelj uz glumce nerijetko propituje - čiji to svijet pokazujemo,
glumimo, koje je naše pravo lice, koji je pravi glumčev život - onaj stvarni svoj
svagdašnji na probama, ili onaj kad tumači zadani lik na pozornici. Predstava puna
čehovjanske tišine, upitnosti, lijepih sonornih prizora s pravim kupanjima u umjetno
napravljenom jezeru na pozornici. Stara garda varšavskoga teatra pokazala je pak kako
se briljantno glumi. Bili su to egzemplarni trenuci kada čovjek doista biva sretan
u teatru i kad povjeruje da nije sve baš Big Brother i da bulevarski teatar i raznorazni
reality show programi neće ući i u sve kazališne pore. Ipak ako treba rangirati i
ocjenjivati tada ni predstava Pippa Delbona pod nazivom Tišina nije prazna ljuštura.
Baveći se nestankom jednog južnog talijanskog sela u katastrofalnom potresu, Delbono
na pozornici oživljava trenutke iz života ljudi čiji je život postao tišina u samo
nekoliko desetaka sekundi. Učinio je to znalački, mediteranski, uz pomoć glazbenih
songova u maniri De Andréjinih sjetnih songova i uz pomoć pravog glumačkog galimatijasa,
za koji s ponosom ističe da potječe od liječenih pacijenata iz umobolnice gdje ih
je upoznao, do ljudi s ulice s kojima, glumeći i sam, uspijeva na sceni učiniti pravo
kazalište s mnogo poezije, plesa, pjevanja, pravi totalni teatar i predstavu nakon
koje se iz kazališta izlazi sretniji, zadovoljniji, humaniji, promišljeniji i zapitaniji
o mnogim must svačijeg života. Život je doista tako kratak, jer "Venis mors velociter
rapit nos atrociter", kao da nas hoće podsjetiti svojom predstavom sjetni Pippo Delbono.
Ipak, vrhunac trećeg festivala kazališta svijeta bio je dviju posljednjih večeri kada
su latvijski umjetnici odigrali predstavu Dug život. Mladi kazališni glumci, pod redateljskom
rukom Alvisa Hermanisa, odigrali su gotovo dvosatnu predstavu bez riječi. Čak je i
glazbe bilo tek koliko je trebalo uz poneki škrgut, uzdah i zvuk koji već proizvode
stari ljudi. Hermanis je došao do sjajne ideje da predstavi život nekoliko ljudi,
ponekad i obitelji u takozvanim komunalnim stanovima, za koje sam vjerovao da su možda
ipak nestali s padom komunizma, ali čini se da ih i u bogatoj Rigi još uvijek ima.
Na početku predstave publika ulazi kroz dugi hodnik u kojem su načičkane raznorazne
stvari ispod vješalica pa i frižideri. Potom se iz amfiteatralnog gledališta ZKM kroz
cijelo vrijeme predstave gleda pet paralelnih života starih ljudi, od ustajanja do
lijeganja. Iza, odmah na početku odignutih zidova, u tišini prolazi polako, gegutavo,
svakodnevica nebogatih umirovljenika možda negdašnjeg sovjetskog imperija u kojem
su dočekali starost u jednoj sobici u stanu sa zajedničkom kupaonicom i kuhinjom.
Magijskom snagom vrlo precizne glume u kojoj publika tek nakon poklona vidi da su
te starce čudesnom suspregnutom energijom igrali odlični mladi glumci, ova predstava
svojom je realističnom tišinom bez mnogo riječi govorila o ljudskim romanima tih scenskih
junaka. Kako je doista u kazalištu potrebno ponekad samo malo dobrog mima i dobra
ideja, i predstava je tu. Zaključimo: Treći svjetski festival kazališta je gotov.
Živio četvrti!