Gdje počinje, a gdje završava Europa?

Što je zapravo Europa pitao se uvijek iznova kardinal Josef Glemp na jednoj od jezičnih skupina Sinode biskupa o Europi: gdje počinje Europa, a gdje završava? - kaže u prvoj raspravi novi papa Joseph Ratzinger, u knjizi splitskog Verbuma o kojoj govori Boris Rotar.
Zašto, primjerice, Sibir ne pripada Europi, makar i ondje žive Europljani čiji je način mišljenja i življenja u potpunosti europski? Gdje nestaju granice Europe na jugu zajednice naroda u Rusiji? Gdje prolazi njezina granica Atlantikom? Koji otoci jesu Europa, a koji to nisu, i zašto to nisu? Na tim susretima postaje savršeno jasno da je Europa tek u potpuno drugotnome smislu zemljopisni pojam; Europa nije kontinent koji se potpuno može izreći zemljopisnim pojmovima, naprotiv, ona je kulturalni i povijesni pojam, piše Ratzinger i nastavlja. Ovo se vrlo jasno vidi ako se pokušamo vratiti na početke Europe. Kada se govori o postanku Europe, obično se spominje Herodot, jamačno prvi koji poznaje Europu kao zemljopisni pojam, i ovako je definira: »Perzijanci smatraju Aziju i barbarske narode koji u njoj žive kao nešto sebi vlastito, dok Europu i grčki svijet drže zasebnim područjem.» Granice same Europe nisu navedene, ali je očito da su zemlje koje čine jezgru današnje Europe ležale potpuno izvan vidokruga drevnoga povjesničara. Stvaranjem grčkih državica i Rimskoga Carstva oblikovao se kontinent koji je postao temelj kasnije Europe, ali s potpuno drugačijim granicama: bila su to područja oko Sredozemlja koja su zahvaljujući svojim kulturnim vezama, prometnicama i trgovinom te zajedničkome političkom sustavu jedna s drugim tvorila pravi kontinent. Tek je pobjednički prodor islama u sedmome i početkom osmoga stoljeća zacrtao njegovu granicu Sredozemljem prepolovivši, slikovito rečeno, ono što je do tada bilo jedan kontinent u tri kontinenta: Aziju, Afriku i Europu. Kad razmišlja europski pokazuje autor da dobro poznaje i komunističkog papu pa piše: »Karl Marx je iznio tezu po kojoj bi religije i filozofije bile samo ideološke nadgradnje gospodarskih odnosa. To ne odgovara istini u potpunosti, kaže Ratzinger, prvenstveno bi se trebalo govoriti o uzajamnu utjecaju: duhovna stajališta određuju gospodarska ponašanja, sa svoje pak strane gospodarske situacije retroaktivno utječu na prosuđivanje religije i morala. U izgrađivanju gospodarske moći Europa je – nakon početnoga više etičkoga i religioznoga usmjerenja – bila odlučna sve isključivije se posvetiti gospodarskome interesu». Ukratko rečeno, Ratzinger tvrdi i uporno naglašava duhovne korijene Europe kao i moralnog temelja politike Unije. Ako se zanemare ti preduvjeti prevladat će isključivo gospodarski interesi pa će tada unutarnja i vanjska politika Europe biti prepuštene kaotičnim strujanjima. U tri veće cjeline: Što je Europa, Politika i moral i Odgovornost za mir, negdašnji kardinal, a sadašnji papa Benedikt XVI. pokazuje se kao intelektualni odličnik Katoličke Crkve koji kao da se i teoretski spremao da bude izabran za Vrhovnika Svete Stolice. Uspio je, kao i u svojim dosadašnjim knjigama, postaviti pitanja i dati svoj odgovor na neka od najbitnijih pitanja suvremenog «zabrinutog Europejca». Benedikta XVI. ne treba samo slušati već prije svega čitati. Odličan pisac, germanski odrješit, jasan, precizan, nebarokni italijanac, koji svakom svojom knjigom, da se kolokvijalno izrazim, daje misliti. Tako je i s ovom knjigom o Europi, politici, moralu i miru.