Uz liturgijska čitanja XXVI. nedjelje kroz godinu razmišlja vlč. Mirko Štefković 

Ove nedjelje evanđelje nas podsjeća na često iskustvo napetosti između našeg govora i djelovanja. Prispodoba o dvojici sinova, od kojih prvi obećava poslušnost, ali je ne čini, a drugi je poriče, ali je potom izvršava, poručuje dvojako:
Kao prvo: kasno obraćenje je bolje od samoopravdanja onoga koji sanja da nije potreban nikakva obraćenja, jer Isus je došao radi onih koji su ga potrebni, radi grješnika i bolesnih.
Kao drugo: oštro razlikuje između govora i čina, tj. između pobožnih osiguranja pred Bogom, kojima smo se skloni zavaravati, jer mislimo da smo tako dovoljno učinili, i stvarne žrtve u djelovanju.
Mnoge evanđeoske stranice na razne načine donose upravo ovu napetost. Ovdje se nanovo radi o praznom izricanju "Gospodine, Gospodine" s kraja Govora na gori i o kući sagrađenoj na pijesku, a ne na stijeni. Spomenute dvije evanđeoske poruke su dobro pojašnjene u oba čitanja. Prvo od njih govori o kasnom obraćenju. U zamršenosti životnih putova najprije se gubimo na poljima grijeha, daleko od Boga. Možda poput drugog sina i jasno reknemo Ocu "ne". Ali zanimljivo, baš je za takvo stajalište kao preduvjet potrebno čuti božanski zahtjev. On se daje čuti i kasnije, i zato je grješniku njegovo vladanje neugodno. Savjest je tada mjesto u kojem se Bog oglašava, i na taj način kvari grješni ugođaj. Tada nastupa mrmljanje protiv Boga. "Put Gospodnji nije pravedan" – veli Izrael, a na koncu ipak zna da je On jedini pravedan. Događaj obraćenja, pa makar i onog kasnijeg, toliko je bitan za Gospodina, da tada sve zablude bivaju porane u šutnji. Čitavi događaji iz prošlosti brišu se, jer sada počinje ono novo. Zato Isus više puta naglašava kako javni grješnici mogu prije stići u kraljevstvo Božje od javnih pravednika.
Drugo pak čitanje govori o tome kako je čin ono što vrijedi. Najizvrsniji primjer je sam Isus Krist, koji sam sebe oplijeni postavši kao sužanj i Bogu do smrti na križu poslušan. Ovdje nema govora o njegovu naučavanju, nego samo o djelovanju, premda je to dvoje uvijek usko povezano. Zato Pavao poziva zajednicu na isto mišljenje, koje odgovara onima koji su u Kristu. Baš kao i Krist, svi smo pozvani ne misliti najprije na sebe, nego na drugog, na bližnjega. Poštivati najprije drugoga jedino je moguće ako Kristova poniznost u nama prebiva i živi. On koji se je stavio na posljednje mjesto, i to radi nas, poziva ne samo riječju već životom da ga se i u tome slijedi. Takvo životno stajalište ne poznaje samoljublja i častoljublja. Ne, tada čovjek najprije ne gleda na sebe, nego na drugog, na Boga. Na koncu, onaj "da" prvoga sina nije drugo nego častoljublje – htio se je predstaviti za uzor – ali kada se "da" izgovori životom i srcem, tada će Bog svako "ne" naše nesavršenosti preobraziti svojim milosrđem.