Uz liturgijska čitanja XXV. nedjelje kroz godinu razmišlja vlč. Mirko Štefković

Isus nas u prispodobi evanđeoskog ulomka ove nedjelje zacijelo iznenađuje. Pravednost bi ovdje u našim očima bila jednostavno diobena – Isus ju ne negira, nego nadilazi – dok je pravednost Božjeg djelovanja malo drugačija. S jedne strane je njegova sloboda "Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću?" s druge dobrota "Ili zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?". U ova dva iskaza možemo također promatrati povijesno-spasenjsku napetost između Židova i pogana. Židovi su oni koji su radili od rane zore, a pogani su pristigli kasnije. Na koncu, bilo jednima bilo drugima, plaća je ista i to zahvaljujući Božjoj slobodnoj i neizmjernoj dobroti. Božji savez s izabranim narodom nije ništa manje izraz božanskog slobodnog i zaneseno dobrog vladanja od blagonaklonosti prema poganima. Ipak, i za našu perspektivu, vrijedna je usporedba, radi što boljeg razumijevanja Isusove poruke o tome kako je Bog već oduvijek nadišao razinu čisto diobene pravednosti te i nas poziva da tako što ne isključujemo iz svojih života. I zato kaže: "Uistinu, kažem vam: ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko". Na ovom mjestu nam se nameće piranje: jesu li Božja ljubav i milosrđe onda još i pravedni? Svakako da jesu. Naime, ljubav i milosrđe u Bogu idu zajedno s pravednošću. Zato Isus u više navrata naglašava kako nije došao dokinuti, nego ispuniti zakon, jer i zakon je od Boga. Od nas kršćana ni danas ne zahtijeva dokidanje poretka u svijetu, nego njegovo nadilaženje tamo gdje se ono zaustavlja samo na diobenoj pravednosti i bezosjećajno razosobljuje čovjeka, izvlačeći ga iz njegovih konkretnih životnih okolnosti, po čemu on ne ostaje ništa drugo nego samo jedan od mnogih; broj. Prvo čitanje izriče tu veličinu Božjih misli iznad čisto ljudskih predodžbi o pravednosti. Gospodnji putovi nadilaze ljudsku (ne-)osjetljivost, baš kao što nebo nadvisuje zemlju. Božje djelovanje je uvijek poziv na obraćenje, obilježeno praštanjem i smilovanjem, pri čemu milost zastupa i, nama naočigled s njom nespojivu, pravednost. Sve ovo nalazi svoju veliku potporu u drugome čitanju. Pavao je nasljedovatelj te i takve Božje dobrote, pa je tako spreman umrijeti, kako bi bio s Kristom, ali i živjeti, ukoliko je to volja Božja. Bilo jedno ili drugo, Pavao to želi poradi Boga, i zato njemu prepušta odabir. Prihvatiti tako primljeno poslanje znači prihvatiti ono najbolje za sebe. To se ne sastoji u svakodnevnom nadilaženju samoga sebe u djelovanju i napretku, nego jednostavno u vršenju volje Božje, koja također nadilazi apostolove želje i misli. Prepustiti vinogradaru odluku o duljini, uspjehu i ispunjenju znači prihvatiti veliko olakšanje, tj. izbjeći napast da sami sebi postanemo graditelji smisla.