Kazališni događaji na Malom Brijunu

Shakespearov Hamlet u izvedbi glumaca okupljenih u družinu Kazališta Ulysses, bio je kazališni događaj ove, pete po redu, kazališne sezone što svoje predstave ostvaruje na Malom Brijunu na sjevernom Jadranu. O predstavi koju je režirala Lenka Udovički govori Boris Rotar.
Prve godine Kralj Lear, druge Euripidova Medeja, potom Marat/Sade Petera Weissa da bi četvrte godine proučavajući iskustva golootočkih komunističkih kažnjenika koji su na tom Titovom drugom otoku prenosili kamenje i s jedinom svrhom ponižavanja ropski argatovali uprizorila Play Becket, redateljica ove predstave, poznatija kao supruga Rade Šerbedžije, uhvatila se u koštac s još jednim velikim kazališnim djelom - ni manje ni više nego s velikom tajnom zvanom Hamlet. Kako i priliči privatnom kazalištu i na elitnoj, odlično pronađenoj novoj brijunskoj destinaciji austrougarske tvrđave, koja je nekad služila kao kamena utvrda u kojoj je neprežaljenu monarhiju čuvalo 750 vojnika i dvanaest časnika, Udovički radi kao i dosadašnjih godina popularnu predstavu, ne ulazeći, kao i u slučaju Medeje ili Petera Weissa, ni u kakav preveliki eksperiment ili ne daj Bože nerazumljivu istraživalačku radionicu tipa work in progress, makar su za to uvjeti malobrijunske tvrđave i otočka izoliranost kao stvoreni za to. Školnički, u mjesec dana i nešto, načiniti predstavu, malo ljetovati u krugu kazališnih prijatelja i istomišljenika, često Šerbedžijine negdašnje glumačke klase, od kojih je ove godine to bio i opet Aleksandar Cvjetković i Mladen Vasary i privući vrlo često osim connoisseura i profesionalnih kazališnih pregalaca i snobovsku publiku. Brijuni su i ove godine pandan dubrovačkom Lovrijencu, a tvrđava Minor sve se uspješnije pokazuje dostojnim takmacom Lovrijencu. Bilo je to tako i s Hamletom koji je odlično razigran na nekoliko lokacija monumentalne i kazališno izuzetno pitoreskne tvrđave. Redateljica se odlučila za Gorana Navojca, robusnog, dugokosog Hamleta koji ponešto napuklog glasa nadopunjuje tu svim glumcima sanjanu ulogu odlično svirajući saksofon, sigurnošću koju mu daje završena osnovna i srednja glazbena škola. Ne može se reći da njegov suvremeni Hamlet ne nosi one vječne dvojbe i sumnje tog najpoznatijeg scenskog junaka; iako naglašenih bicepsa i snažne figure, nije tipičan meki, sjetni, nesretni danski kraljević. Iskusni scenograf Zlatko Kauzlarič Atač imao je malo posla dodavši tek nešto bijelih plahti na konopcu odličnog suradnika pronašavši u odličnom majstoru svjetla Deniju Šestiću, kao i kostimografkinja Bjanka Adžić Ursulov, koja je sve sudionike odjenula u suvremena odijela, a Hamlet je također odjenut u casual stilu s naglaskom na tamnim bojama. Predstavu je glazbeno podcrtao slavni engleski skladatelj i edinburški profesor glazbe Nigel Osborne, dajući, po mom ukusu, svojoj glazbi pojačanu važnost pa je počesto njegova dodekafonična muzika u izvedbi živog ansambla viole, violončela, violine, trube i bas gitare, dominirala nad glumačkom igrom. Isto se, pogotovo u prvom dijelu predstave, događalo s grupom glumaca i dvorjana koji su pod vodstvom žovijalnog Mladena Vasaryija svojim baletski uigranim skeč scenama svojevrsnog cocktail partyija posve u drugi plan bacili Hamleta, danskog kralja Klaudija, pomalo prenapetog sardoničnog Aleksandra Cvjetkovića, glumački dežmekastu i blijedu Gertrudu Ksenije Ugrine, prvog dvorskog savjetnika Polonija kojeg je stasom na pomalo oronuli način utjelovio Danko Ljuština. Da je predstava rađena da privuče i zabavi publiku, posvjedočili su i dramaturški bezrazložno, samo scenski efektno odabrani članovi gorske službe spašavanja koji su se na konopcu s jedne strane na drugu ogromnog dvorišta stare fortice spustili uz pomoć svojevrsne alpinističke koloture kao i od majke rođena lijepa Lucija, Šerbeđijina kćer koja je desetak minuta pokazivala, kao nesretna Ofelija, gola golcata, kako je to poludjeti od bola za umrlim ocem i neostvarenoj ljubavi, osvanuvši nakon predstave usprkos zabrani fotografiranja na naslovnicima raznih story publikacija. Dakle, solidna, gledljiva predstava u kojoj je izuzetan bio samo duboki melodiozan glas velikog hrvatskog glumca koji je snimio svoju ulogu podavši magnetofonu svoj glas za ulogu ubijenog kralja.