Papa Benedikt XVI. susrest će se 1. rujna s prvom skupinom meksičkih biskupa, u prigodi
njihova pohoda 'ad Limina'. Posljednji su put bili u Rimu 1994. godine, kada ih je
primio Ivan Pavao II., koji je pet puta pohodio tu latinskoameričku zemlju, i čiji
prvi posjet, 1979. godine ostaje neizbrisiv. Tom je prigodom, u Puebli, papa Wojtyła
upravio snažne govore koji su usmjerili lokalnu Crkvu tijekom nadolazećih godina,
i dali joj nužni poticaj kako bi isplivala iz ograničenosti naslijeđene iz prošlosti.
Vjera u Krista meksičkoga pučanstva stara je kao i evangelizacija koja je uslijedila
nakon velikih otkrića u XVI. stoljeću, ali povijest odnosa između države i Crkve,
počevši od XIX. stoljeća, govori o više od stotinu godina tragedija, progona i mučenika,
koji su simbolično odjeknuli i naših dana, kada je 2000. godine Ivan Pavao II. kanonizirao
neke od onih koji su u tom krvavome razdoblju izgubili život. Prva je važna godina
1821., kada je Meksiko postao neovisan od Španjolske. Već su u tom trenutku revolucionarni
liberali nastojali na sve načine izbjeći utjecaj Crkve na zemlju. Sukob 1917. godine
postaje formalan i nepopravljiv – Meksiko sastavlja Ustav nakon čega počinje niz zloporaba:
redovnice, svećenici i sjemeništarci ostaju bez građanskih prava, a katolici općenito
nemaju pravo na slobodu poučavanja i tiska. Reakcija na jaram, koji je postavila vlast,
prelazi u nasilje, te se 1926. godine mladež, radnici i studenti udružuju pretvarajući
pobunu u tragični sukob, koji je Pija XI. potaknuo da se u enciklici 'Iniquis afflictisque'
osvrne na "zastrašujuće stanje" meksičkih katolika. Tri godine poslije, Vlada i Sveta
Stolica postižu dogovor, ali se u međuvremenu broje žrtve, također u redovima Crkve,
koja je primorana živjeti samo od naklonosti vlasti, ali bez pravnih jamstava. Pola
stoljeća poslije, stajalište Ivana Pavla II., koji je bio izabran samo nekoliko mjeseci
prije, potaknulo je meksičke biskupe, okupljene u Puebli, na obnavljanje II. vatikanskog
sabora i, općenito, na poticanje poslanja kršćana u svijetu. Nakon više desetljeća
patnje, za Crkvu u Meksiku je tako došao trenutak da digne glas o društvenim problemima
u zemlji, koju tišti teška gospodarska i financijska kriza. To je bio početak, koji
je, 1991. godine, ustavnom reformom, doveo državu i Crkvu, do obrata i do priznavanja
Crkvi onih pravâ koja su joj bila nijekana više od 100 godina. Veća sloboda djelovanja,
iako s ograničenjima, dopustila je, i još uvijek dopušta Crkvi u Meksiku da se založi
posebice u područjima višestoljetnoga društvenog i osobnog siromaštva. Kriza obitelji,
te svijeta mladih i doseljenika, glavna su pitanja prema kojima je lokalna Crkva usmjerila
svoje pastoralne nacrte. Osim toga, u Meksiku, sa svojih 97 milijuna stanovnika –
od kojih 90% čine katolici – primijećen je porast vjerske ravnodušnosti, što se odražava
u padu broja zvanja i snažnome prozelitizmu vjerskih sekti, što je pojava zajednička
cijeloj Latinskoj Americi. Trgovina drogom pak, i njezine posljedice u društvu, navele
su meksičke biskupe da tom problemu posvete posljednji pastoralni dokument.