Uz liturgijska čitanja 16. nedjelje kroz godinu razmišlja fra Antonio Ćirko

Današnje Evanđelje govori nam o kraljevstvu nebeskome uspoređujući ga s raznim slikama: sjemenje; gorušičino zrno; kvasac. Na poseban način ističe se govor o kukolju koji želi omesti rast samoga sjemenja. Tekst nam otkriva važnu poruku za naš svakodnevni život: problem nestrpljivosti i osuda drugih. S jedne strane često puta znademo osjećati nestrpljivost, nervozu jer nam u životu ne ide uvijek kako bi mi htjeli. Možda želimo postići neke stvari na brzinu. I tada možemo živjeti površno, gledajući svoje interese, ne obazirući se na druge, zanemarujući svakodnevne dužnosti, a osobito duhovni rast. U nama tada može izrasti kukolj, koji stvara unutarnje nezadovoljstvo i prazninu. S druge strane možda smo koji puta ljubomorni na druge, prečesto promatramo živote drugih i osuđujemo ih, imamo predrasude. I nekako kao da podsvjesno želimo u njihov život posaditi kukolj kako bi i oni osjetili neke naše probleme. S takovim razmišljanjem, mi ništa drugo ne radimo, nego zapravo sadimo kukolj u vlastito srce. Život nije uvijek jednostavan, u sebi nosi i razne probleme: Koliko briga zbog stana, automobila, zemljišta, poslova, dugova i sl. Međutim, pogledajmo: dogodi se da čovjek u nekoj naizgled bezazlenoj nesreći ostane nepokretan ili općenito teški invalid i onda pomisli: Bože moj, kako li je nebitno sve ono zbog čega sam se ja toliko mučio i brinuo. Sve bih to ja dao samo kad bih mogao opet ozdraviti. To je običan životni primjer iz kojeg je vidljivo kako lako ono što je čovjeku silno važno, odjedanput, preko noći, postane posve nebitno. To je, naravno, samo primjer. Jer, ako smo toliko nestrpljivi kako bi uspjeli u životu, ne pada li nam na pamet da bismo se slično trebali brinuti i oko svog duhovnog rasta? Brinem li se ja doista da rastem u vjeri, nadi i ljubavi? U vjeri, da produbljujem svoju vjeru nedjeljnim bogoslužjem, proučavanjem svoje vjere? Svoju nadu ustrajnom molitvom? I iznad svega, nastojim li uz Božju pomoć usavršiti svoju ljubav prema Bogu i bližnjemu? Nastojim li barem upola oko onoga duhovnoga kao što nastojim oko svakodnevnoga? Pa ipak, duhovne vrijednosti su jedine koje ostaju. Upravo onako kako su stari znali reći: “Ne daj Bože duše izgubiti”. Kada nam je Bog na prvome mjestu tada nema mjesta kukolju u našemu životu. Tako neka uistinu bude, AMEN!