Crkva danas obilježava blagdan Gospe Karmelske

Danas Crkva slavi blagdan Gospe Karmelske, čiji početci sežu u starozavjetno vrijeme proroka Ilije, odnosno u vrijeme kada Marija još nije bila niti rođena. O značenju i povijesti ovoga blagdana naša je novinarka razgovarala s ocem Flaviom Caloiom, generalnim delegatom Reda bosonogih karmelićana za Svetu zemlju i Egipat. On je najprije podsjetio na čudesne događaje iz života proroka Ilije, u čijemu životu Red karmelićana pronalazi vlastito nadahnuće. Živeći na Gori Karmelu, prorok je ugledao kako s mora dolazi malen oblak, a on je značio rađanje novoga života, jer je nosio kišu zemlji na kojoj je tri i pol godine vladala suša. O ovome događaju čitamo u Svetome pismu u Knjizi o kraljevima, a predaja Crkve u tom je oblaku vidjela Djevicu Mariju, kao onu koja donosi božansku kišu – Isusa Krista po kojemu će zemlja procvasti i donijeti plodove – pojasnio je otac Caloio. On je potom istaknuo kako živjeti duhovnost Karmela znači promatrati Boga i sve stvari s Marijinim srcem, a to se odvija u kontemplaciji, tihoj molitvi srca, odnosno u trajnome dijalogu s Bogom – koji je glavna značajka Reda. Uz Gospu Karmelsku povezane su različite pobožnosti, no među njima je nesumnjivo najpoznatija pobožnost nošenja škapulara. Ona potječe iz sredine 13. stoljeća, a pokrenuo ju je u Engleskoj tadašnji general Reda sveti Simon Stock, nakon što je doživio ukazanje Blažene Djevice Marije. Kao što majke odijevaju svoju djecu u odjeću koju su načinile vlastitim rukama, tako je i Marija po ovome svetcu zaželjela da svoju duhovnu djecu odjene u odijelo koje je za njih načinila ona sama. Dakako, tijekom stoljećâ veličina škapulara se smanjivala, ali upravo zato kako bi ga mogli nositi svi oni koji na takav način žele izraziti vjeru u osobitu zaštitu Blažene Djevice – kazao je otac Caloio. Tu je i pobožnost proroku Iliji, iznimno važna za ekumenizam i međureligijski dijalog, jer okuplja židove, sve kršćane i muslimane, koji dolaze na molitvu u našu crkvu u Haifi, gdje se nalazi špilja proroka Ilije – dodao je na koncu otac Caloio.