Recenzija hrvatske književne revije "Marulić"
 

Hrvatska književna revija "Marulić" u svoj ovogodišnji svibanjsko–lipanjski broj ukoričila je obiman i raznolik književni sadržaj koji se kreće od crtica, poezije do eseja i polemika. O nekim napisima tog časopisa govori Boris Rotar:
Već ustaljenim redom nakon svog uvodnika urednik časopisa prof. Radovan Grgec najprije iznosi kratak pregled događanja, što ih agilno Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima održava u svojim prostorijama. To su najprije dvije knjige «Pod zastavom Srca Isusova» dr. Josipa Stadlera, nadbiskupa vrhbosanskog i «Josip Stadler u središtu božanske ljubavi». Prof. dr. Darko Žubrinić održao je predavanje o svom entuzijastičkom predstavljanju hrvatske kulture na Internetu gdje na engleskom piše o Stepincu, Boškoviću, Jurkiću, glagoljašima, latinistima, ali i o poznatim hrvatskim sportašima. Bilježi se i knjiga Matije Maše Vekić «S. Lambertina Grgec i Ivan Lacković Croata» u kojoj doznajemo da je ta samozatajna sestra milosrdnica i akademska slikarica, svog svjetski znanog nećaka Croatu, uputila u prve tajne crtanja i slikanja. Predstavljeno je i vlastito izdanje društva: četvrta knjiga znamenitog belgijskog karmelićanina koji živi i djeluje u Švedskoj, Wilfrida Stinissena, "Moj život u Tvojim rukama" kao i knjiga fra Gracijana Biršića "Marija – početak boljeg svijeta". Poslovičnim marom da iznimno brine kako ne bi ostali nezabilježeni mnogi Hrvati koje tzv. javni mediji vrlo malo spominju, "Marulić" se nekrologom odužio i Ljeposlavu Periniću koji je u Argentini počeo skupljati lutke i tako domovini ostavio bogatu zbirku od 230 lutaka iz stotine zemalja svijeta. Tvrtko Klarić preveo je sa slovenskog pjesmu Istoka Osojnika posvećenu, ove godine preminulom slovenskom filozofu, Miklavžu Ocepeku, praktičnom kršćaninu koji je uređivao reviju "Apokalipsa" a u pronađenoj autorecenziji o svom djelu kaže kako svijet slobode, koji su napustili bogovi, iz kojeg su prognani veliki događaji, u kojem komunikacija dobiva posve novo lice, za suvremenog čovjeka, postaje svijet preopterećenosti. Breme slobode gotovo da postaje nepodnošljivo, pa se u tom svijetu čovjek osjeća osamljenim. O jedinom guverneru strancu (ne –Portugalcu) u povijesti Kapverdskog otočja – Hrvatu Antunu Pušiću, piše Nikica Talan, ističući za njega da je kao mornarički intendant i guverner proučavao gospodarske i socijalne probleme otočja, ostavivši za ono vrijeme, a to je prva polovica 19. stoljeća, relevantne znanstvene rasprave koje se čuvaju u Lisabonu i Rio de Janeiru. Veliki dio stranica s pravom je urednik posvetio vrlo zanimljivim, njemu upućenim pismima, kako reče: "nedovoljno poznate i priznate katoličke publicistkinje i esejistkinje Smiljane Rendić". Iznimnom erudicijom ona feljtonistički piše o čak dva hrvatska člana, od tri postojeća, početkom dvadesetog stoljeća tajne organizacije "Sodalitium pianum" koja se bavila kako reče: «uhođenjem manje krutih katoličkih svećenika i laika i doušivanjem njihovih postupaka Svetoj stolici. Ne bez ironije dodaje, od Trsta do Lavova, samo trojica, a od njih čak dvojica Hrvata. Papa Benedikt XV ukinuo je tu tajnu organizaciju. Autoričina pisma su iz 1987. godine i zanimljivo je da već tada primjećuje kako u Poljskoj tisuće Nijemaca, potomaka istočnih Prusa nisu u crkvi mogli moliti Očenaš na njemačkom, a kamoli na tom svom jeziku održati misu. Ne manje su zanimljive autoričine opaske o banu Khuenu Hedervaryju, koji je uzdigao dostojanstvo hrvatskog bana, jer nije htio ni minute čekati ni u Beču ni u Pešti da bude primljen. Njegove su navodne riječi bile «Hrvatski ban neće antišambrirati!» Unaprijedio je ekonomiju, zdravstvo i urbanistiku. I Krleža je pisao Khuenov Donji grad. Birao je – iako mađaron – najsposobnije Hrvate kao Kršjavog, Mallina, Amruša za odjelne predstojnike, a činjenica je da po njegovoj odredbi pjevamo "Lijepu našu" kao hrvatsku himnu. Pisma završavaju briljantnom raspravom u obranu svog hrvatskog jezika od korektorskih, tiskarskih i lektorskih «zahvata» na njezinim tekstovima. Istaknimo još i obimno kritički fundiranu raspravu Nedjeljka Mihanovića o Srećku Karamanu, još jednom pjesniku emigrantu u Argentini, koji piše poeziju čiji stihovi osciliraju između besmisla iseljeničke egzistencije i elegičnih domovinskih daljina. I tako obimnom i raznolikom "Maruliću" nema kraja iščitavanju, bilo Brzićeve rasprave o "Manipulaciji ljudima" – nizu dobrih pjesama, Gabeličinoj polemici s pisanjem o Mili Budaku, a samo se u "Maruliću" – zahvaljujući dugopamtećim suradnicima i uredniku – može pronaći istiniti štiklec da je obnovljen Augustinčićev spomenik Titu – autora, čija skulptura "Mir" – stoji ispred UN-ove zgrade, ali naš tisak neće spomenuti da je Augustinčić načinio i bistu Ante Pavelića za venecijanski bijenale 1942. ili skulpturu maršala Pilsudskog, poljskog vojskovođe i pobjednika nad Rusima. Koliko god ga zbog toga neki gurali desno, "Marulić" je i dalje časopis hvalevrijedne otvorenosti, zanimljivosti, raznolikosti i originalnosti pokazujući i dalje da je nezaobilazna institucija i činjenica hrvatskoga književnog života.