Recenzija knjige o proroku Joelu bibličara Adalberta Rebića

Tumačenjem strukture, redakcije, književne vrste i teologije prvih četiriju poglavlja knjige o proroku Hošei, naš vrstan bibličar Adalbert Rebić drži da je načinio zaokruženo djelo koje uvelike omogućuje razumijevanje te znamenite proročke knjige. U nakladi Kršćanske sadašnjosti, pod naslovom "Prorok i njegova preljubnica" objavljena je knjiga o kojoj govori Boris Rotar.
Proročke knjige su uglavnom govori što su ih proroci izgovarali u raznim prigodama koje su zapisali njihovi učenici. Tako je bilo i s knjigom proroka Hošee. Kad govorimo o strukturi proročkih govora tada je to uvijek slično. Optužba, prijetnja i obećanje spasenja. Podnaslov pak Metafora braka u službi proročke prirode valja tumačiti kao odnos Boga i njegova naroda koji se opisuje slikom braka. Jahve je zaručnik i suprug, a izraelski narod je njegova zaručnica i supruga. Kako supruga svom suprugu ili zaručnica zaručniku, tako je i narod postao Bogu nevjeran. Da bi ga narod bolje razumio prorok koristi elemente kanaanske mitologije. Prorok prikazuje narod koji iznevjerivši Boga prianja uz poganske bogove kao bludnica koja je napustila svoga supruga i pošla za svojim ljubavnicima. Izrael je tako počinio grijeh brakolomstva prema bogu Jahvi. Prorok je upotrijebio znane mitološke predodžbe boreći se protiv kanaanske religije, njezinih bogova i znanog kulta plodnosti. Radilo se o sakralnoj prostituciji pri čemu su Kanaanci u Baalove hramove slali djevojke da opće sa svećenicima gdje je sve to rađeno u čast kanaanskom bogu radi postizanja plodnosti u braku. Hošea kaže da je Jahve onaj koji daruje darove zemlje, a to su kruh, voda vuna, lan ulje, vino. Za proroka je Jahve apsolutni gospodar prirode i povijesti. Tom polemikom dokazuje autor da je prorok Hošea postavio temelj za teologiju i dijalog s tadašnjim svjetskim nazorom. On povijest promatra kao prošlost, sadašnjost i budućnost, povezane u jednu cjelinu. Razmišljajući o Bogu za proroka je Jahve onaj isti Bog koji je djelovao u povijesti izraelskih otaca, Abrahama, Izaka i Jakova, u vrijeme izlaska iz Egipta i putovanja kroz pustinju, isti onaj koji djeluje sada i to će činiti i u budućnosti. Zahvat u prošlost izraelskog naroda ima veliko teološko značenje. Najprije je prorok grijesima prošlosti nazvao doba kada je narod otpavši od pravoga i jedinoga Boga ljubavi i milosrđa zbog Baala učinio sramotni grijeh zaboravivši da ga je Bog izabrao za svoju dragu svojinu i sveti narod. Rebić analitički ističe kako je Hošea mogao ovako razmišljati u skladu s posebnim židovskim starozavjetnim mentalnim sklopom, pokazanim u skladu s poimanjem korporativne osobnosti, tj. kad narod predstavlja cjelinu ne samo u sadašnjosti već je povezan i s narodom iz prošlosti. Jakov, odnosno Izrael, nije samo individuum, nego predstavlja zajedništvo svih koji žive sada i koji su živjeli nekada. S druge strane, zahvat u prošlost izraelskog naroda pokazuje kako se Bog Jahve uvijek borio za svoj izabrani narod. Suđenje ženi koja se odala bludu i kanaanskom kultu, te optužba protiv nevjerna i nezahvalna sina koji ne odgovara ljubavlju na ljubav pokazuje koliko je Bogu stalo do toga da mu narod bude vjeran, da provodi uzoran i čestit život, u skladu s njegovom božanskom voljom. I najzad, Prorok ovim zahvatom etiološki pronalazi, zahvatom u prošlost, početke kao uzrok sadašnjem stanju. Kad pak govori o poruci tada autor ističe da se radi o ljubavi i milosti Boga koji djeluje spontano. On preuzima inicijativu i prilazi čovjeku, vraća ga k sebi u svoje zajedništvo. Bog uzima čovjeka za ruku i čini ga svojim saveznikom, partnerom te mu pomaže da dođe do dobra i sreće. To je Bog ljubavi kakav nam je poznat iz Novoga zavjeta, posebno iz Ivanova Evanđelja. Prorok Hošea je naučio što znači Ljubav Božja. Ona znači da treba prihvatiti drugoga, uzeti ga i ljubiti te mu omogućiti puninu njegova bitka i života. Kad govori o Hošeinu jeziku, autor zapaža njegovu metaforičnost, ali i zanimljivost da se u svojim govorima najviše služi oblikom parnice, da je veliki ljubitelj prirode kao nijedan prorok i nijedan pisac Staroga zavjeta. Hošea je katkada zorno opisivao sliku crtu po crtu, a katkada nepredvidljivo iz rečenice u rečenicu prelazi na novu sliku. Jahve je tako zaručnik, otac, liječnik, pastir, medvjedica kojoj su ugrabili mlade, plodna voćka, zeleni čempres, a izraelski narod žena, sin, bolesnik stado ali i ljiljan, maslina rana smokva, vino libanonsko. I tako iz retka u redak. Nije to pjesništvo već su ti govori pjesnički oblikovani u ritmu plemenite i dobre proze. Za studente i sve koji žele proniknuti u svu ljepotu Najsvetije knjige valja u ruke uzeti i ovakve knjige. U njima se otkriva da u drugoj, dubinskoj dimenziji riječi dobivaju izvanredno teološko značenje koje je za nas ovoga puta pozornim čitanjem, razmišljanjem i analiziranjem pronašao autor ove odlične knjige.